Prvi je put Dravu preveslao sa sedam godina. Djed Ivana Šabjana prebacivao je u ribarskom čamcu ljude preko nabujale rijeke. Kasniji svjetski prvak u kanuu i dvostruki olimpijac rođen je 1961. u selu Korođu, odakle mu je majka, ali je odrastao u Belišću, točnije Bistrincima, koji su tako dali kroz povijest tri olimpijca. Uz Šabjana, Zvonimira Krznarića i Vladu Posleka.

Počeo je Šabjan prvo veslati u kajaku kao dio školskog tima. Kaže sam, nije bio ni među boljima. On je sam u to vrijeme želio igrati nogomet, ali ga je obiteljska tragedija usmjerila prema vodi.

- Otišao sam na pionirsku selekciju nogometnog kluba u Bistrincima i u isto vrijeme na bistrinačkoj plaži utopio se moj bratić. Bilo je to 1973. godine. Bili smo svi jako obiteljski vezani, a znate kako je to. Ja sam bio najstariji, pa sam od starijih bio i odgovoran premda se to dogodilo pred 2000 ljudi. Tada sam rekao sam sebi da ću se "osvetiti vodi" - počinje svoju životnu i sportsku priču Ivan Šabjan.



Brzo se počeo "osvećivati". Sjeo je u kanu, koji mu je puno bolje legao negoli kajak. Sa samo 16 godina na jednoj utrci, koja se održavala baš pokraj mjesta gdje mu je bratić skončao život, bio je drugi, odmah iza Matije Ljubeka, koji je tada već bio olimpijski prvak.

- Veslao je posebnom tehnikom, a mogu reći da sam i ja jedini uhvatio takav zaveslaj. Zasluge za takvu vrstu tehnike ima pokojni trener Vlado Mesić i tajnik kluba Antunko Mužavić. Uspostavili su suradnju s Mađarima u njihovu središtu kajak-kanu sporta u Segedinu, pa smo s njima odrađivali treninge i pripreme. Puno smo naučili od kasnijeg moga i Ljubekova trenera Laszla Hingla. Jako mi je žao što se nisam tom čovjeku bolje zahvalio za ono što je uradio za mene.

Ljubek je u međuvremenu sjeo s nadolazećom kanuističkom zvijezdom iz Zemuna Mirkom Nišovićem. Prvi put su se sparili na Olimpijskim igrama u Moskvi, kada su zauzeli četvrto mjesto. Nišović je otišao na odsluženje vojnog roka, a Ljubek i Šabjan sjeli su u dvoklek. Počeo je Šabjan čak na kontrolnim mjerenjima na treninzima pobjeđivati svoga osam godina starijeg i već slavnog klupskog kolegu. No njihov odnos, najblaže, možemo usporediti s onim "Toma i Jerryja".

- Moglo bi se snimiti dosta epizoda o tome što smo sve prošli. I dobro i loše. Jako dobro sam znao sve njegove vrline i mane, kao i on moje. I doista kroz godine bilo je u našem odnosu svega. Ono što nas je sigurno povezalo i po čemu smo bili slični je nevjerojatna volja za rad i za treninge.

Zbog jednog takvog, nazovimo sukoba, tijekom priprema u Jajcu, koje je Šabjan morao naglo napustiti, odlučio je napustiti i matični Kajak-kanu Belišće i pristupiti Vuteksu iz Vukovara, kamo se preselio.

- Majka je plakala na mom odlasku, a ja sam joj obećao - vratit ću se kad postanem svjetski prvak.

Svjetski prvak je doista postao nekoliko godina poslije. I vratio se negdje tih godina u Belišće. U Vukovaru je dobio posao u Vuteksu kao bravar, pa je trenirao uz osmosatno radno vrijeme.

- Doveli su u klub sedmoricu-osmoricu kajakaša kanuista, najviše iz Srbije. Ja sam jedini praktički živio i radio u Vukovaru. Bio je tada član Vuteksa i Milan Janić, koji je prije toga postao svjetski prvak kao član KKK Belišće. Lakše mi je tada bilo veslati ove duže utrke na 10-20 kilometara negoli 500 ili 1000 metara gdje je trebala eksplozivnost, a ja je tada kroz moj posao nisam mogao dobiti. Ali bio sam dobar i u tim disciplinama.



Nije samo osmosatno radno vrijeme razlog zbog čega nije već u Los Angelesu nastupio na Olimpijskim igrama.

- Bio sam u vojsci u Beogradu. I u četvrtom mjesecu ja pobjegnem na kontrolno mjerenje za Olimpijske igre. Imao sam najbolji rezultat na 500 metara. I čim sam odvozio utrku, vratio sam se u kasarnu. Ne bi se ništa dogodilo da isti dan više njih nije pobjeglo navečer na koncert Divljih jagoda. I ja zajedno s njima završim sedam dana u zatvoru.

Godinu poslije Los Angelesa nastupio je na Svjetskom prvenstvu u Belgiji i na 10 kilometara osvojio je četvrto mjesto. Pozvali su ga natrag u Belišće, počeo je surađivati sa Stjepanom Krznarićem. Ponudili su mu dobre uvjete, hranarinu i plaću u visini tadašnje tokarske u kombinatu, što su za kajak-kanu bili odlični uvjeti. Na jednoj regati u Szegedu suparnik ga je nabio kanuom, pa se prevrnuo. Međutim, s posljednjeg mjesta uspio je ne samo završiti utrku nego bio 17.

- Ležao sam na nekom splavu umoran i mokar poslije utrke. Prišao mi je Laszlo Hingl i rekao mi: "Sve sam vidio, bilo je super." Ponudio mi je da ostanem kod njega u Mađarskoj. Spavat ću i hranit ću se kod njega - opisuje Šabjan suradnju s legendarnim mađarskim trenerom drhtećim glasom i s knedlom u grlu uz dosta emocija.



Jer upravo ta suradnja bila je i poslije presudna za najveće Šabjanove uspjehe. Zato je i rekao da se tom čovjeku nije dovoljno zahvalio. Jer na Svjetskom prvenstvu u Montrealu 1986. godine osvojio je srebro na 10.000 metara i broncu na 1000 metara, a godinu poslije u Duisburgu postao je svjetski prvak na 10.000 metara. Iste je godine na Univerzijadi u Zagrebu osvojio brončanu medalju, pa je za 1987. godinu bio proglašen i najboljim sportašem Hrvatske.

- Ja sam stvarno tada studirao strojarstvo i jako mi je žao što ga nisam završio. Zamislite biti proglašen najboljim sportašem Hrvatske u godini kada je tadašnja Jugoslavija, s brojnim kasnijim velikim hrvatskim sportašima osvojila naslove juniorskog prvaka svijeta u nogometu, rukometu, košarci i vaterpolu. Bio sam proglašen najboljim pokraj Dražena Petrovića, Kukoča, Zorana Primorca ili Davora Šukera koji je išao tada s nama na Olimpijske igre u Seoul.

U zrakoplovu za Seoul pokraj tih svih zvijezda bio je u krugu poznatijih sportaša.

- Da, mogu reći da su me u to vrijeme brojni sportaši već poznavali kroz moje ostvarene rezultate. Sjećam se u avionu kada smo putovali, s nama je bio tada mladi 17-godišnji tenisač Goran Ivanišević. Još nepoznat, ali onako s tim dalmatinskim naglaskom svima nam je kao klinac bio simpatičan.

Premda su rezultati na ranijim regatama i svjetskim kupovima pokazivali da bi Šabjan mogao čak u Seoulu konkurirati za medalju, to se nije ostvarilo. Razlozi su zdravstvene prirode.

- Na Igmanu smo odrađivali suhe pripreme. I trčao sam s Nišovićem nizbrdo kad mi se tijekom trke okrenulo koljeno. Tako da sam prvo zbog toga skroz na Olimpijadi promijenio tehniku jer mi je to koljeno činilo problem. Pojavili su mi se problemi s bubrezima. Imao sam i povišeni bilirubin, a kad me zaboljelo, stavio sam oblog ili led i bol se smanjila. To su razlozi zbog čega sam u Seoulu nastupio ispod očekivanja.



U disciplini C-1 na 500 metara završio je nastup u polufinalu, a na 1000 metara bio je osmi. Poslije Olimpijskih igara ponovno je sjeo u dvoklek sa "starim prijateljem" Ljubekom, koji je tada bio već pred kraj karijere. Na jednim selektivnim pripremama kao sparinga pozvao je na svoju ruku svoga mlađeg brata Zdenka Šabjana. To je bio razlog zbog čega je protiv njega pokrenut disciplinski postupak.

- Tako je to bilo u komunizmu. Moj brat nije bio u reprezentaciji, pa je to bio veliki moj grijeh. Kada se to dogodilo, meni je zbog problema s bubrezima pozlilo. Završio sam u bolnici, doktor Tucak kada je vidio u kakvom je stanju moj bubreg, odmah me je operirao. Rekao mi je da sam nastavio dalje, da bi mi u takvom stanju dao maksimum dvije godine života.

Izvukao se, oporavio, ali dolaze devedesete.

- Napišite da dok su neki još u Belišću vjerovali u Jugoslaviju, ja sam se odmah stavio na raspolaganje u stvaranju hrvatske države. Uključio sam se odmah u HDZ. Prva granata pala je na Belišće 20. kolovoza 1991., u Jajcu je trebalo biti održano Prvenstvo Jugoslavije. Odmah sam odbio ići, a poslije su se i svi ostali naši iz hrvatskih klubova povukli. Znao sam tad trenirati na Karašici, a odlučeno je da kao olimpijski kandidat u kanuu bude mlađi kolega Vlado Poslek. Bilo mi je tada žao što se nisu organizirala kontrolna mjerenja da se vidi gdje sam ja s Poslekom. Ali, danas ne krivim nikoga niti sam na ikoga ljut. Najmanje na Posleka. Na njega sam se najviše naljutio kada je prestao trenirati jer je bio stvarno jako darovit.

Počeo je Šabjan tada u dvokleku trenirati s mladim Draženom Funtakom s kojim je išao na svoje druge Olimpijske igre, 1996. u Atlanti 1996. U Americi je u disciplini C1 osvojio osmo mjesto u finalu na 1000 metara, a s Funtakom je bio deseti na 500 metara te u polufinalu na 1.000 metara. U zrakoplovu za Atlantu ovaj put bio je tada dvostruki finalist Wimbledona Goran Ivanišević. Nažalost nije bilo više Dražena Petrovića, ali su bili i Kukoč, Rađa, Vranković, zatim rukometaši i vaterpolisti koji su i osvojili zlatnu odnosno srebrnu medalju.

- Od ostalih sportaša najviše sam se tada povezao s atletičarom Brankom Zorkom. Jednom smo trčali zajedno do olimpijskog stadiona. Mogao sam ga ja pratiti. Kad smo došli tamo, on mi je rekao da on ide sada odraditi trening, a ja isto mogu odraditi svoj suhi trening. Kad sam ja vidio one sprintere, crnce kako projure pokraj mene, nisam htio trčati pokraj njih od sramote.

Poslije Atlante još je išao na Mediteranske igre u Bari. Bio je plan veslati u paru s Funtakom, a kao drugi par bili su Belišćanin Emanuel Horvatiček i Nikica Ljubek, sin Matije Ljubeka. Kako je već bio pred kraj karijere, na nagovor tate Ljubeka, pristao je tada veslati s 18 godina mlađim Horvatičekom. Ljubeku mlađem i Funtaku čak je bio i trener na Svjetskom prvenstvu 1998. u Szegedu, gdje su osvojili četvrto mjesto na 200 i peto na 500 metara, no brzo su se razišli. Krenuo je u poduzetničke vode, otvorio građevinsku tvrku, a on još aktivno nastupio na Svjetskom prvenstvu u maratonu, gdje je zauzeo šesto mjesto. Zanimljivo, 2011. godine bio je svjetski veteranski prvak u kanuu dvokleku sa Slobodanom Tošićem iz Srbije. Kao maratonac počinje surađivati s neretvanskim lađarima. Prvo su ga pozvali lađari iz Rogotina. Potom je surađivao s lađarskim posadama iz Komina, Stabline, Slivnog.

- Imam devet pobjeda i jedno drugo mjesto na Maratonu lađa, što kao veslač ili kao trener u lađi. Trenutno radim u Zagrebu. Kupio sam kuću u blizini Siska, pa sam od desetog mjeseca uzeo trenirati i njihove lađare. Lani su bili 15., sada prognoziram da će biti među pet. Ima sve više posada i iz Slavonije. Dolaze iz Đakova, Slavonskog Broda.