Stevo Kuric u mladosti se bavio atletikom. I zbog toga danas s ponosom šestogodišnjeg unuka Bornu često dovozi na atletske treninge.

Jedan dječak iz unukove grupe jednom mu je prišao te ga je priupitao:

- Borna kaže da si ti bio na Olimpijadi?

- Ne na jednoj, nego na njih šest - odgovorio je dječaku danas 64-godišnjak rođen u Josipovcu Punitovačkom, zatekavši dječaka koji je tada jedva izbrojio do šest.

Legenda kaže da je također legendarni osječki atletski trener Miljenko Rak rekao jednom zgodom Stevi, ili Stivu, kako ga i danas svi znaju, da je za njega puno bolje da postane "najbrži i najbolji fizioterapeut u državi nego prosječan sprinter". Kuric je već u to vrijeme završio u Zagrebu Višu fizioterapeutsku školu te je prvo počeo surađivati s atletičarkama i atletičarima Slavonije.



Prve Olimpijske igre na kojima je bio u hrvatskom zdravstvenom timu bile su mu one u Atlanti 1996. godine, no Stiv je i prije Atlante pripremao sportaše za najveće sportsko natjecanje na svijetu.

- Već sam uoči Olimpijskih igara u Seoulu 1988. pripremao i radio s tadašnjom osječkom atletičarkom Slobodankom Čolović, koja je na tim Igrama poslije osvojila četvrto mjesto u utrci na 800 metara. Tada sam ušao u atletsku reprezentaciju bivše države, pa sam bio fizioterapeut reprezentacije Jugoslavije na Europskom prvenstvu u Splitu 1990. godine. Dolazi Domovinski rat, stvaranje hrvatske države i hrvatske reprezentacije, a iz tadašnje odlične atletske reprezentacije u Hrvatskoj su preostali bacač koplja Ivan Mustapić i srednjoprugaš Branko Zorko. S njima sam nastavio raditi i pripreme za sljedeće Olimpijske igre u Barceloni koje su bile prve naše od hrvatske samostalnosti, pričao je Kuric, koji objašnjava zašto nije došlo do ranijeg njegova debija na Olimpijskim igrama.

- Živim u Osijeku, ipak smo uvijek malo dislocirani. Nismo u Zagrebu, izvan smo oka. I čuo sam da su već u Barceloni pitali Dragu Palčića, trenera Branka Zorka, zbog čega nisam delegiran. Njihov odgovor je bio: "Nisu se sjetili da bi to mogli." Tako nisam bio na tim olimpijadama, ali sam već tada odradio olimpijske radne programe.

Od 1994. godine počeo je surađivati s plivačkom reprezentacijom koja je tada imala veliki potencijal. Plivači su doveli Stiva na njegove prve Olimpijske igre u Atlanti, gdje je nastupilo čak 11 naših plivačkih reprezentativaca. U Atlanti i Sydneyu naši plivači nisu osvojili medalje.

- Bio je blizu medalje Gordan Kožulj u Sydneyu, ali ga je pri okretu u finalu zabljesnulo svjetlo sa stropa, pa je promašio okret. Tada je svoj potencijal pokazao mladi, 17-godišnji Duje Draganja, koji će četiri godine poslije u Ateni osvojiti srebrnu medalju. Legendarna je i danas njegova izjava nakon osvojene srebrne medalje, gdje mu je za stotinku izmaknulo zlato, kada je na medalji - zahvalio Bogu i Stivu! Moram reći da su mi zbog te Dujine medalje vjerojatno to najdraže Olimpijske igre. Uložili smo svi skupa jako puno truda jer smo znali koji ima potencijal i na kraju ta medalja je i meni nagrada za sav trud i moj rad. Osjetiš sam da si u tome sudjelovao.

Ostao je 2008. godine još vezan uz plivačku reprezentaciju koja nakon Olimpijskih igara u Pekingu ipak doživljava pad. U međuvremenu "oživljava" rad s atletičarkama i atletičarima. Tako je, još dok je bila kadetkinja, počeo surađivati sa Sandrom Perković, u čijem je stožeru bio 2012. godine u Londonu i četiri godine poslije u Riju de Janeiru, kada je naša najbolja atletičarka i jedna od najboljih hrvatskih sportašica svih vremena osvojila zlatne medalje. Zbog korone i ograničenih uvjeta nije išao sa Sandrom na Olimpijske igre u Tokiju. Sandra Perković tada nije osvojila medalju.



Kuric je izravno sudjelovao u "kovanju" medalja Duje i Sandre, ali kao član stožera olimpijske reprezentacije surađivao je s gotovo svim hrvatskim olimpijkama i olimpijcima tijekom Igara. Otkriva nam kako je "potrošio ulja" na još bar tri hrvatska olimpijska zlata.

- Na Olimpijskim igrama u Londonu, kada sam pravio raspored masaža, tretmana i aktivnosti, vidio sam da se Giovanni Cernogoraz upisao da mu trebaju svaki dan naše aktivnosti. Prvo mi nije bilo jasno zbog čega strijelcu treba svaki dan fizioterapeut. Zvao sam ga na razgovor da mi objasni zašto mu to treba jer, kada bismo se tako odnosili prema svim sportašima, mi ne bismo onda mogli ispuniti svima zahtjeve. On mi je tada rekao da osjeća kako može biti jako visoko. Rekao sam mu, OK, ako to osjećaš, ja ću se osobno brinuti za tebe. I doista sam ga svaki dan masirao i kada je Giovanni osvojio zlato, pisali smo dojmove na jedan plakat, a ja sam mu napisao: Giovanni, isplatila se ona kanta ulja koju sam potrošio ne tebe.

Vraća Kuric vremeplov na Olimpijske igre u Sydneyu i na one još ranije u Atlanti.

- Na Olimpijskim igrama u Sydneyu bio sam nazočan kvalifikacijama u dizanju utega Nikolaja Pešalova. Vraćamo se u hotel i on mi se žalio da je bio zategnut u leđima. S obzirom na to da dizači utega imaju sajle, a ne mišiće, rekao mi je da mu moram izvući peti disk jer ako mu to ne učinim, neće ni ići na finale, jer ne može ništa tamo napraviti. Pokušali smo navečer raditi masaže i nije išlo. Bio je k‘o betoniran. I uoči finala sam mu rekao da ode odspavati i čim se probudi, nije bitno je li to pet, šest sati, neka me nazove. Mislim da je bilo deset do šest kada je bio kod mene na stolu. I uspio sam mu izvući peti disk i kada sam to učinio, on je ustao i rekao: "E, sad mogu ići osvojiti zlato." Uoči Atlante otišli smo ranije u SAD na pripreme u Tupelo u Alabami, rodno mjesto Elvisa Presleyja. Negdje dva tjedna prije Olimpijskih igara tamo je bio dio naše olimpijske reprezentacije. Zajedno s plivačima koje sam primarno ja pratio bili su s nama i rukometaši, kasniji olimpijski prvaci, koje je vodio legendarni Velimir Kljajić. On je tada poveo više igrača, a znalo se kako će trojica uoči samih Olimpijskih igara ispasti višak. Nažalost, jedan od tih koji je bio "ispod crte" bio je naš Osječanin Silvio Ivandija. Prepričavao mi je koliko je to za njega tada bio tužan događaj. Praktički, gledao je u olimpijsko selo, a ne može ući u njega.



Ako je stigao, priskočio je i inozemnim sportašima koji su mu također poslije zahvaljivali s medaljama oko vrata.

- Neke zemlje dođu na Olimpijadu i nemaju dovoljan broj fizioterapeuta. Dogodilo se u Ateni da je rumunjski plivač Razvan Florea sa šestim rezultatom ušao u finale na 200 leđno. Došao je njegov trener da mu napravim pripreme za nastup jer nemaju fizioterapeuta, ali osjeća da bi mogao napraviti dobar plasman. Tada sam ga ubacio prije Duje jer sam s Dujom tih dana provodio u tretmanu i po četiri sata dnevno. Florea je tada osvojio medalju, što je bila prva rumunjska medalja u plivanju. Bili su mi vječno zahvalni. U Sydneyu je sjajna ukrajinska plivačica Jana Kločkova isto došla na Olimpijske igre bez fizioterapeuta. Radi se o ukrajinskom sportskom biseru koja je osvojila tada dva zlata i srebro, a još dva zlata osvojila je na sljedećim Olimpijskim igrama.

Opisao je iz svoje perspektive kako izgleda jedan dan na Olimpijskim igrama.

- Ustajem dosta rano, a liježem jako kasno. Neka kvalifikacija počinju već u 8-9 ujutro, tako da se neki sportaši bude u pola pet - pet. Dan počinje dosta rano. Ima tu u poslu dosta specifičnih stvari. Poslije idu ciljane aktivnosti prema pripremi za nastup od borilišta do borilišta. Znalo se dogoditi da sam radio masaže i u jedan-dva u noći. Primjerice, srpski plivač Milorad Čavić čekao je do dva ujutro nakon što sam odradio sve naše sportaše. Kroz masažu dobije se brzi odmor. Više vrijedi jedan sat masaže nego jedan sat spavanja. I, naravno, ujutro se opet dižem u pet, najkasnije u šest. I tako skoro tri tjedna, ali kada te drži adrenalin, ne osjećaš umor.



Koje su za njega bile najbolje, a koje najgore Olimpijske igre?

- Nema loših Olimpijskih igara. To je takav događaj gdje je cijeli svijet tamo da ne mogu reći da su neke igre loše. Prve se, naravno, pamte jer su prve, jer si ostvario i nekakav životni san. Kao što je sportašu san doći na Olimpijske igre, tako je to san i nama koji radimo u sportu. Sydney je na mene ostavio jak dojam jer to je bilo na pragu prelaska iz 20. u 21. stoljeće, pa počinješ razmišljati da ulazimo u novi milenij. Najspektakularniji je ipak bio Peking, ali nekako mi je London prilično prirastao srcu i ostavio na mene vrlo snažan dojam. Rio de Janeiro ima svoje čari, a nama svima je ono bilo posebno jer su to za Hrvatsku bile najuspješnije Igre, što nas je sve iskreno iznenadilo. Atena je bila posebna zbog Duje.

Kuric je pravi svjedok vremena kako se mijenjao hrvatski sport.

- Atlanta i dvije osvojene medalje u vaterpolu i rukometu možemo reći da su još bile proizvod starog sustava. Mislim da je rat ipak ostavio taj mali vakuum, pa smo u Sydneyju imali broncu veslačkog osmerca i zlato Pešalova, što je objektivno "kupljena" medalja. Trebalo se ponovno organizirati, počelo se i više ulagati u sport, a mi smo ipak sportska nacija, pa je već u Ateni bio vidljiv taj uspon. Po meni čak imamo još prostora. Dosta nam tih talenata "procuri kroz ruke". Sve to mladim sportašima zahtjeva puno rada i ulaganja, a nigdje ne postoji jamstvo da će to na kraju i uspjeti.

Neće ići na predstojeće Olimpijske igre u Pariz. Preorijentirao se na rad s lokalnim sportašima iz Osijeka i Osječko-baranjske županije.

- Manje je putovanja, ne surađujem više toliko s nacionalnim savezima, ali količina energije i vremena u poslu nije popustila ni za milimetar. Uostalom i ovi sportaši zahtijevaju tvoj rad i trud i sve to moraš odgovorno i savjesno prihvaćati.

Nakon Pariza sljedeće Igre su u Los Angelesu. Bio bi to Kuricov put od Amerike do Amerike. Od Atlante do Los Angelesa.