Odrastajući u bivšoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, mnogi dječaci bili su fascinirani oružjem. Ne samo zbog priča o hrabrosti "naših najboljih drugova", učenja o sedam ofenziva i filmova o partizanima i Nijemcima koji su se već tada naveliko snimali nego i zbog laganog prodora američke kulture. U to vrijeme mladi su gutali knjige Zanea Greya, avanture Winnetoua i ostalih junaka Divljeg zapada.

Zvonimir Kovačević prvu si je zračnu pušku kupio sa 14 godina od vlastite štednje. U to vrijeme puška se mogla kupiti u slobodnoj prodaji. Prije toga "trenirao" je praćkom. Prisjeća se danas 78-godišnjak kako su u to vrijeme stariji čak pomagali djeci u izradi praćke.



Za "Kovu", kako ga i danas zovu ne samo u streljačkim nego i u osječkim sportskim krugovima, jednom je prijatelj Benčina napisao kako "jede, sanja i diše streljaštvo". U streljaštvu je prošao sve. Od natjecatelja, trenera, blagajnika, tajnika pa do klupskog predsjednika, što je i danas u GSD-u Osijek 1784. Manje je poznato što je Kova zapravo po struci, a za kasnijeg kao trenera sudionika čak četiri Olimpijade još je zanimljivije kako se zove prvi streljački klub čiji je bio član.

- Po zvanju sam elektrotehničar. Počeo sam studirati u Ljubljani, gdje sam proveo 2,5 godina i tamo sam se odmah te jeseni 1965. nakon dolaska u Sloveniju učlanio u Streljački klub Olimpija - započeo je priču čovjek koji će nagodinu obilježiti 60 godina od aktivnog bavljenja streljaštvom.

Nakon povratka u Osijek zaposlio se u Elektroslavoniji, gdje je, prema uzoru na ostale velike kolektive, postojalo sportsko društvo, pa tako i streljačka sekcija.

- Imali su u Elektri nešto pušaka, ali to su bili sami početci. Odmah sam se uključio, a kao strijelac sam bio vrlo solidan. Na treninzima sam čak bio bolji od tadašnjih prvaka općine, ali to nisam uspio ostvariti na natjecanju. Osim što sam bio aktivan strijelac, imenovali su me i blagajnikom, tako da sam već tada ušao i u tu problematiku. Svašta sam radio u streljaštvu, ali sam ipak najviše volio pucati.

Vrlo brzo je ušao u trenerske vode. Na otoku Badiji tadašnja Visoka škola za fizičku kulturu iz Zagreba organizirala je ljetne trenerske seminare za razne sportove, pa tako i za streljaštvo. U Elektri je uz seniore ubrzo formirao žensku seniorsku te juniorsku ekipu. Dolazi 1979. godina, kada je obnovljeno Streljačko društvo Osijek 1784. U gradu tada pušu neki novi vjetrovi. Gradi se tih godina aerodrom, stadion Gradski vrt, pješački most, obnavlja se HNK... Na tim pozitivnim krilima dolazi do ideje da se izgradi i streljana, a da Osijek organizira Europsko streljačko prvenstvo.

- Bili su tu jaki i utjecajni ljudi povezani sa streljaštvom, koji su mogli pokucati na sva vrata. Istaknuo bih gospodina Fehervarija, Antuna Šmita, koji je bio općinski javni tužitelj, pa Stanko Tačković, koji je bio oficir u vojsci. Oni su prvo napravili da svi perspektivni strijelci prijeđu u taj novi klub. I odmah su me uhvatili da budem tajnik kluba. Već početkom osamdesetih godina počinje priča o obilježavanju 200 godina streljaštva u Osijeku. Došli su na ideju o organizaciji Europskog prvenstva i izgradnji streljane.



Uslijedilo je prikupljanje dokumentacije i lobiranje da Osijek uopće dobije Europsko prvenstvo. Paralelno s tim radilo se i na poboljšanju streljačkog kadra.

- Osim izgradnje streljane i dobivanja EP-a cilj je bio i da netko iz Osijeka svakako nastupi na tom Europskom prvenstvu. Procijenilo se da bi bilo najlakše to ostvariti ako formiramo žensku natjecateljsku ekipu u pištolju.

Dio ženske ekipe bile su djevojke s kojima će Kovačević poslije kao trener doživjeti Olimpijske igre. Jasna Šekarić i Mirela Skoko.

- Jasna je u to vrijeme pobjeđivala na školskim natjecanjima, ali u gađanju puškom. Tko je za nju točno čuo i tko ju je prepoznao, ja ne znam. Uglavnom ja nisam. Možda je čak i samoinicijativno došla u tu streljačku školu koju je pri tadašnjem Streljačkom savezu Zajednice općine Osijek prvo formirao Vladimir Bader, a poslije sam ja imenovan trenerom. Mirela je u to vrijeme pristigla u Osijek u srednju školu iz Bapske. Bila je tu još jedna djevojka, ne mogu se sjetiti je li dio ekipe bila Tatjana Pavlović ili je riječ o Jasminki Mihovanec. Uglavnom, njih tri su krenule s tim. Problem je bio što mi nismo imali ni pištolja. Vrlo se malo pucalo pištoljem i u Jugoslaviji. U Osijeku je postojao jedan pištolj toga ranga - Walter GSP, koji je postojao u tadašnjem Streljačkom društvu Metalac. Tražili smo od njih da nam posude pištolj. U početku nisu htjeli, pa smo se čak i svađali zbog toga. Posudili smo od privatnika malokalibarske pištolje. Već 1983. godine na ljeto na Prvenstvu Jugoslavije smo ekipno bili drugi, ali je Jasna nakon samo godinu dana pucanja pištoljem osvojila prvo mjesto.

Prijelomna godina za osječke strijelce bila je 1985. Završetak streljane i održavanje Europskog prvenstva na kojem su prvi put nastupile i Jasna Šekarić i Mirela Skoko. Godinu dana mlađa Jasna nastupila je u juniorskoj konkurenciji, gdje je osvojila brončanu medalju, što je bila prva medalja za Jugoslaviju na europskim prvenstvima u ženskoj konkurenciji.

- Kada sam ulazio u sve ovo, nisam imao neke velike planove. Radio sam to iz ljubavi, jedino što sam uvijek volio da sve bude po pravilima i onako kako treba. Možda je i njihova pojava, kada sam shvatio koliko su darovite, udahnula u meni dodatni motiv. Znate, Jasna je tada bila jedna vrlo staložena djevojka, koja nije pokazivala naglašenu ambiciju, nikada se nije pravila važna niti sukobljavala s bilo kim, ali znala je točno što hoće. Baš po onoj "tiha voda brege dere".



Između EPSO-a i Olimpijskih igara u Seulu Jasna Šekarić postala je i europska i svjetska seniorska prvakinja, pa je u Južnu Koreju, zajedno s trenerom Zvonimirom Kovačevićem, otputovala s velikim ambicijama.

- Znate, nisam baš čovjek koji ulazi u neka euforična stanja. Neki bi rekli da imam dobre živce. Ne mogu opisati ni stanje kada sam čuo da ću ići na Olimpijske igre, jer ja u to vrijeme nisam bio izbornik reprezentacije, a teško mi je čak i danas prepričati stanje kada sam vidio da Jasna osvaja olimpijske medalje. Prvo je osvojila broncu malokalibarskim pištoljem, a dva dana poslije pucala je zračnim pištoljem. Između ta dva natjecanja, dan poslije, Goran Maksimović osvojio je zlato puškom ležećim načinom. E onda sam prvi put na Jasni vidio nekakav, kako bih to nazvao, bijes, inat, motiv, da je odlučila sutra isto osvojiti zlato.



U Seulu se to proslavilo simbolično - jednim pićem. Pravo slavlje uslijedilo je nakon povratka iz Južne Koreje.

- Već u Beogradu na aerodromu su nas dočekali tamburaši. Nakon silnih snimanja za televiziju tek smo u popodnevnim satima stigli u Osijek, gdje je na Trgu priređen veliki doček za Jasnu. Otišli smo onda u streljanu, gdje je priređeno također slavlje. E, to je možda bilo i najemotivnije. Treba uvijek neko vrijeme proći da te sustignu emocije.

Uslijedio je nažalost rat, koji je potrgao i neke odnose.

- S Jasnom i njezinom obitelji bio sam u jako dobrim odnosima, ali neko vrijeme se već sve kuhalo. Prvo su Slovenci, Debevec i društvo napustili jugoslavensku reprezentaciju. Negdje krajem lipnja rekla mi je da ide k teti u Beograd. Odvezao sam je na autobus, pozdravili smo se i rekli jedno drugome: "Vidimo se uskoro."

Prvi susret dogodio se tek na Svjetskom kupu, nekih sedam-osam mjeseci poslije. Kovačević se u međuvremenu uključio u Zbor narodne garde, a kao strijelac formirao je snajperski vod sastavljen većinom od osječkih strijelaca. Stiglo je i priznanje Hrvatske, ulazak naše zemlje u članstvo Međunarodnog olimpijskog odbora i pripreme za Olimpijske igre u Barceloni. Normu za nastup na Olimpijskim igrama već je ranije "otpucala" Mirela Skoko. Kovačević se u proljeće 1992. "skida" iz vojske i sa svojom drugom učenicom počinju pripreme za Olimpijske igre. Negdje u to vrijeme događa se i prvi susret hrvatskih i tadašnjih jugoslavenskih strijelaca.

- To je bilo u siječnju ili veljači ‘92. i ja sam zapravo bio u vojsci. Kada smo kretali iz Zagreba autobusom u Muenchen, pitao sam tadašnje naše vodstvo kako da se ponašamo. Nitko nije dao konkretan odgovor, što je možda i bila pogreška jer je svatko mogao kako hoće. Za mene nije bilo dvojbe. Oni su mi tada prišli, došla je i Jasna, a ja sam se odbio rukovati. Rekao sam joj: "Jasna, rat je." Čak se jedan njihov junior, s kojim sam poslije postao jako dobar, rasplakao. Ja sam tada bio principijelan. Pa mi smo bili u ratu. Nije to bilo psovanje majke, nego ubijanje.



Naravno, jedno vrijeme poslije toga nosio je nadimak "Kova ustaša". Posebno u vrijeme Barcelone, njegovih drugih Olimpijskih igara, a prvih hrvatskih. Kao trener Mirele Skoko proživio je još i Atlantu 1996. i Atenu 2004. Mirela je najbliže medalji bila u Barceloni, kada je osvojila četvrto mjesto malokalibarskim pištoljem. Kao prve i najuspješnije, Zvonku će Igre u Seulu ostati u najljepšem sjećanju. Slično kao i Barcelona, koja je održana još za vrijeme trajanja agresije na Hrvatsku.

Dva desetljeća poslije Atene i svojih posljednjih Olimpijskih igara i dalje je aktivan u streljaštvu. Još od 1991. godine predsjednik je GSD-a Osijek 1784. Vjerojatno predsjednik jednoga kluba s najdužim stažem u Hrvatskoj, a možda i šire. Treninge više ne vodi, tek savjetodavno. Zato će spremno uskočiti popraviti oružje. Sudjeluje na sjednicama streljačkog saveza, u organizaciji je velikih streljačkih priredbi koje se u Osijeku održavaju gotovo svake godine.