Neće nas taj Euro. Svaka nova europska smotra hrvatskim nogometašima i navijačima donese nove traume.

Zbog nekog razloga Europsko prvenstvo odbija se pokoriti Hrvatskoj. Bili smo drugi i dvaput treći na svijetu, igrali finale Lige nacija, ali Euro nam prkosi. I to ne bilo kako, nego najčešće na način koji ostavlja veliku duševnu bol i duboke rane. Na posljednjih pet europskih prvenstava Hrvatska je ispadala na dramatičan način, u skupini ili u eliminacijskoj fazi.



Trend je počeo 2008. na Euru u Beču, kada nas je u četvrtfinalu eliminirala Turska na strašno bolan način. Nakon 90 minuta nije bilo pogodaka, pa su se igrali produžetci, u kojima je Ivan Klasnić zabio u 119. minuti za naše vodstvo. Na tribinama bečkog stadiona "Ernst Happel", koje su bile krcate našim navijačima, još je trajalo razuzdano slavlje kada je Semih Sentürk u 122. minuti izjednačio i odveo utakmicu u raspucavanje jedanaesteraca. Velik dio naših navijača tada nije bio ni svjestan što se dogodilo, a igrači se od tog šoka nisu uspjeli oporaviti. Promašili smo tri jedanaesterca, te tako ispisali jednu od najtužnijih epizoda u povijesti reprezentacije. Težak je to bio udarac, od njega se dugo nismo oporavili, a reflektirao se na sljedeći kvalifikacijski ciklus, u kojem se nismo uspjeli plasirati na SP 2010. u Južnoj Africi. Novo dramatično posrtanje na Euru nije trebalo dugo čekati. U Poljskoj i Ukrajini 2012. imali smo sličnu skupinu kao i ovaj put, sa Španjolskom i Italijom, s tim da tada u drugi krug još nisu ulazila četiri najbolja trećeplasirana. Posljednji susret, sa Španjolskom, dočekali smo s četiri boda, ali nam je trebala pobjeda kako bismo bili sigurni u prolaz. Španjolska velika generacija sa Xavijem, Iniestom i ostalima bila je na vrhuncu moći. Odigrali smo odličnu utakmicu u kojoj smo bili bliži pobjedi, ali smo ostali bez konačne nagrade. Svega je bilo u tom susrtetu, njemački sudac Wolgang Stark nije nam bio naklonjen, propustio je dosuditi bar jedan kazneni udarac za nas, a onda smo u 88. minuti primili pogodak koji nam je zapečatio sudbinu na tom natjecanju. Boljelo je jer je Hrvatska tog ljeta po igri vrijedila puno više od ispadanja u skupini.



Četiri godine poslije, na Euru 2016., dogodila se nova drama. Skupinu smo prošli kao prvoplasirani, a u osmini finala dobili neočekivanog suparnika - Portugal. Portugalci su se provukli s tri remija u drugi krug, mnogi su nas, prije svega zbog forme, jer smo opet igrali dobro, vidjeli kao favorite u tom susretu. Međutim, nismo uspjeli probiti portugalski bunker u 90. minuta, pa smo to nastavili pokušavati u produžetku. No sreća nam se nije nasmiješila, Quaresma je nakon jedne kontre u 117. minuti zabio za vodstvo, ali i za, pokazalo se poslije, pobjedu Portugalaca. Najgore je u tome što je prije te akcije Vida pogodio vratnicu. Opet smo se kući vraćali s dojmom kako smo "opljačkani" od Fortune. Onaj putujući korona Euro kreirao je još jednu nevjerojatnu dramu, u kojoj smo sad mi bili ti koji smo se čudesno spašavali, ali to nismo uspjeli oploditi u produžetku. Igrali smo osminu finala protiv Španjolske u Kopenhagenu, još u 85. minuti gubili smo sa 3:1, a onda je slijedio čudesan povratak pogodcima Oršića (85.) i Pašalića (90+2). Na početku produžetaka Španjolci su izgledali slomljeno, no promašili smo neke prilike, za što smo poslije kažnjeni. Izgubili smo 5:3, ali ovaj put nismo toliko očajavali jer taj Euro nije bio baš najbolji uradak naše reprezentacije. Prokletstvo se, nažalost, nastavilo i u Njemačkoj. Dva smo pogotka primili duboko u sudačkim nadoknadama utakmica protiv Albanije i Italije, zbog čega smo umjesto šest bodova imali samo dva, što nije bilo dovoljno za prolazak skupine. Osjećaji su ovaj put podijeljeni, jer Hrvatska nije izgledala bogzna kako, ali je svejedno bila na pragu prolaska skupine, no to je ispustila na već toliko puta viđen način - u krajnje dramatičnim okolnostima.

Valjda ćemo se u godinama koje dolaze uspjeti osloboditi tog prokletstva dramatičnih ispadanja koje nas na europskim prvenstvima tako neumoljivo prati.