Hrvatska nogometna reprezentacija vratila se kući s Eura prije nego što je planirala. Avantura u Njemačkoj trajala je kratko, prekratko, tri utakmice u skupini B i povratak kući. Očekivali smo više od Vatrenih, očekivali su i oni sami od sebe više, na Euro su otišli s najavom “idemo proći skupinu, pa onda korak po korak”.

Hrvatska nije prošla skupinu, izgubila je od Španjolske, igrala neriješeno s Albanijom i Italijom, ali dva boda nisu bila dovoljna za prolazak. Dva gola u sudačkoj nadoknadi odnijela su nam pobjede, prvo nad Albancima, potom protiv Italije, ali prava je istina da na ovom Euru nismo bili pravi i u konačnici nismo ni zaslužili prolazak. Mnogo toga bilo je krivo, bilo je i nekih dobrih stvari, a ovo je top 10 Hrvatske na ovom Euru, koje se u Njemačkoj nastavlja, ali nama bez Vatrenih to više nije tako napeto natjecanje da će nam kidati živce i bacati nas u euforiju.

Hrvatski navijači na svoj su način obilježili Euro u Njemačkoj. Naša reprezentacija imala je jednu od najbrojnijih i najvatrenijih potpora s tribina a da se pri tome nije dogodio ni jedan veći incident. Nakon dugo vremena na jednom velikom natjecanju pojavile su se ujedinjene navijačke skupine hrvatskih klubova, što se pokazalo odličnim. Upravo su oni vukli ostatak mnoštva fanova u kockicama i bili kreatori odličnog navijanja, što se posebno odnosi na susret s Italijom u Leipzigu. Atmosfera je bila izvrsna i na ulicama njemačkih gradova u kojima je igrala naša reprezentacija. U Berlinu, na prvoj utakmici, bilo je, procjenjuje se, 100.000 naših fanova, u Hamburgu i Leipzigu taj se broj prepolovio, ali to nije nimalo utjecalo na odličan dojam koji su ostavili naši navijači. Oni su na ovom Euru bili istinska snaga naše selekcije, pa je zapravo zbog njih najveća šteta što smo rano morali kući.

 

Jedno od ne baš dobrih obilježja ovog Eura bila je porozna obrana Hrvatske. U tri susreta primili smo šest pogodaka, što je puno previše za neke ozbiljnije dosege. Posebno smo lagano pogotke primali protiv Španjolske i Albanije. Protiv Talijana to je već izgledalo bolje, ali više nismo uspjeli popraviti nesavršenosti iz prva dva susreta. Čudno je što se izbornik Zlatko Dalić odlučio učiniti neke promjene u zadnjem redu. Iznenada je starter postao Marin Pogračić, kojeg dugo nije bilo u prvom planu, a na klupi je završio Martin Erlić, koji je sa Šutalom u paru odradio dobar posao na Final Fouru Lige nacija. Ostaje otvoreno i pitanje na kojoj poziciji reprezentaciji najviše može dati Joško Gvardiol. Kao stoper ili kao lijevi bek, gdje ga je na ovom Euru Dalić primarno koristio.

 

Godine koje na leđima nose naši ključni igrači bile su česta tema. Modrić će uskoro 39, Perišić i Vida imaju 35, Kramarić i Brozović 33 godine. Optimisti su u tome vidjeli iskustvo, a pesimisti problem. Ne bi to trebalo smetati ako su ljudi u dobroj kondiciji, a jesu. Veći problemi naše reprezentacije očitovali su se u nekim drugim segmentima, a ne u dobi naših važnih igrača. Senatori nisu u najboljim nogometnim godinama, možda su malo sporiji od mlađih kolega, ali znanje i volju imaju. Ne, nisu ti “starci” bili najveći problem Vatrenih na ovom Euru. I nikako nisu zaslužili toliku količinu kritika koja se sručila na njih.

 

Nedostatak raznolikosti u profilima naših ofenzivaca bio je možda i najveći problem, koji Dalić ovaj put nije uspio riješiti. Nakon umirovljenja Marija Mandžukića, 2018. godine po osvajanju ruskog srebra, mučimo se u nalaženju novog centralnog napadača. Uglavnom su to bila alternativna rješenja s Kramarićem, Petkovićem ili Livajom, koji nisu klasične devetke. Budimir to jest, a baš se u Njemačkoj vidjelo koliko nam znači kada u igri imamo takav tip napadača. Oko Budimira se događalo puno dobrih stvari, iako naša igra nije bila formatirana na način koji njemu najviše odgovara. Kada smo igrali bez njega, nedostajalo nam je dubine, a nismo se odlučivali ni na bočne ubačaje jer ih nije imao tko presresti. Falio nam je taj segment čisto zbog raznolikosti naših napadačkih akcija.

 

Još je jedno pitanje često postavljano uoči i u vrijeme Eura. Je li Zlatko Dalić u Njemačku trebao voditi rovite Ivana Perišića i Nikolu Vlašića. Perišić se tek oporavio od teške ozljede križnih ligamenata. Zapravo, vratio se brže nego što je to uobičajno, ali svjedeno nije bio u potrebnom ritmu, pa jednostavno nije bio u stanju dati najbolje od sebe. Vlašić se, pak, ozlijedio uoči Eura, ali ga je Dalić svejedno uvrstio na popis putnika, a nakon susreta sa Španjolskom pokazalo se kako Nikola nije spreman za nastavak Eura, pa je napustio naš kamp. Riječ je o igračima s kvalitetnim brzinskim sposobnostima, koje su nam tako nedostajale, pa je Dalić umjesto njih nespremnih možda trebao zvati igrače koji imaju slične karakteristike a posve su zdravi.

 

Jedan od gorućih problema reprezentacije pokazale su se bekovske pozicije. Dalić je u Njemačkoj pokušao s bekovima kojima je prirodnija stoperska pozicija, jer u ofenzivi ne mogu pružiti ono što se od bekova očekuje - kvalitetne ubačaje. To je jedno od pitanja koja traže hitno rješenje, jer s takvim tipom bočnih igrača pati raznovrsnost u ofenzivi, a samim time i ubojitost u završnici akcija.

 

Luka Modrić nastavio je rušiti rekorde u svojoj impozantnoj igračkoj karijeri. Za Hrvatsku je igrao 178 puta, a na ovom Europskom prvenstvu dodao je svom imenu još jednu povijesnu vrijednost. Pogotkom koji je zabio Italiji postao je najstariji strijelac svih europskih prvenstava. Luku cijene svi, ali baš svi, ljubitelji nogometa. Navijači Hrvatske skandiraju njegovo ime u svakoj prilici, navijači suparničkih momčad dočekuju ga i ispraćaju pljeskom, suparnički igrači mu se dive. Sve to govori o Modrićevoj veličini. Ne samo igračkoj nego i ljudskoj. Veličini koju Hrvatska vjerojatno više nikada neće imati. I zato možemo biti ponosni što smo živjeli u njegovoj eri i imali mogućnost uživati u njegovu nogometu.

 

Nakon Eura u Njemačkoj našoj reprezentaciji potreban je remake. Jednostavno se moramo okrenuti trendovima koji vladaju u nogometu, a oni su brzina, jednostavnost i okomitost. Naša igra bila je prekomplicirana i nerijetko prespora. Gledajući ostale selekcije, nedostajalo nam je odlučnosti i okomotih lopti u završnici akcija. Nerijetko nam se znalo događati da dođemo nadomak suparničkom kaznenom prostoru, pa se u tim silnim kratkim dodavanjima vratimo nadomak našem šesnaestercu. Nadmoć u posjedu lopte kojoj težimo trebalo bi upotpuniti s više okomitih dodavanja te bržim i jednostavnijim rješenjima. Naravno, za to su potrebni i drukčiji tipovi igrača, posebno na krilnim pozicijama, u odnosu prema ovima koje je Dalić koristio u Njemačkoj. Imamo takvih profila, samo se treba odvažiti i pružiti im priliku.

 

Pitanje izbornika Zlatka Dalića. Prvi put u svom opusu na klupi reprezentacije nije uspio proći skupinu. Plasirao se na sva četiri velika natjecanja, postigao rezultate kakve će teško dostići bilo koji budući hrvatski izbornik (daj Bože da se varamo), a jedino je pitanje ima li energije krenuti ispočetka i stvoriti novu reprezentaciju. Za njega bi to mogao biti velik izazov jer će na tom putu biti potrebno promijeniti puno taktičkih i inih zamisli iz proteklog razdoblja. Na tom putu neće biti Modrića, Perišića, Vide, Mandžukića, Brozovića i drugih kojima je beskrajno vjerovao. Trebat će stvoriti nove igračke vrijednosti na kojima će se temeljiti igra hrvatske reprezentacije u sljedećih desetak godina. Za Dalića bi to moglo postati opasno putovanje, jer postoji mogućnost da zasjeni sve velike uspjehe koje je postigao s reprezentacijom, a, s druge strane, može učiniti golemu uslugu nekom svom budućem nasljedniku uspije li kvalitetno provesti smjenu generacija i iza sebe ostaviti složen novi igrački naraštaj hrvatske reprezentacije.

 

Navijači, navijači i navijači. Jedna od svijetlih točaka hrvatske nogometne reprezentacije na ovom Euru. Mnogobrojni, glasni, zanimljivi, odani. Gotovo bez ikakvog incidenta odradili su ovaj Euro i pokupili simpatije u kojem god su se gradu pojavili.

Dalibor Keler