Taman sam se udomaćio u Njemačkoj, a već moram kući. Sumnjam da će ovdje netko pustiti suzu zbog toga, a kod kuće će se valjda poneko radovati mom povratku.

Putovanje na Euru 2024. završilo je na težak način, jer bili smo tako blizu ulasku u drugi krug, ali nam je Mattia Zaccagni zalupio vrata pred nosom. Opet, stigli smo doživjeti duh možda pomalo zaboravljene nogometne romantike. Ovo je bio navijački Euro, i to me nekako najviše veseli. U prvi plan su došli obični ljudi, oni kojima je dolazak na utakmicu strast, a ne samo hrpa selfija i stvar prestiža. Takvu ću sliku iz Njemačke ponijeti sa sobom u Osijek, ali i onu o proktestvu koje naša reprezentzacija doživljava u toj zemlji. Radovali smo se povratku nekog velikog natjecanja u Njemačku svjesni podrške koju će Vatreni imati u njoj. Međutim, sudbina je htjela da u dva nastupa na završnim turnirima velikih natjecanja naša reprezentacija u Njemačkoj ne ostvari ni jednu pobjedu. Na Svjetskom prvenstvu 2006. prošli smo slično kao i sada. Poraz od Brazila pa remiji protiv Japana i Australije, što je donijelo prebrzi povratak kući. Nisam vjerovao u ponavljanje takvog scenarija, ali ispalo je gotovo jednako bolno. Te, 2006. godine također smo u završnici susreta s Australijom izgubili vodstvo i prolaz u sljedeće kolo. Nije bilo toliko dramatično kao sada, jer Harry Kewell izjednačio je u 79. minuti, ali jednako je boljelo. Taj Zaccagnijev pogodak u 98. minuti susreta s Italijom jednostvano mi je zasjenio sve što sam ovdje doživio prije. Zato i nemam što puno reći u ovom posljednjem Švajneraju. Valjda se emocije trebaju malo slegnuti. Šesti put sam na europskim prvenstvima kao izvjestitelj Glasa Slavonije, pa bih sva ta, uglavnom bolna, iskustva s Eura trebao lakše podnosti, ali ne ide to tako lako. Emocija je uvijek tu kada igra Hrvatska, a još kad doživi sjajnu atmosferu koju naši navijači naprave u gradovima i na stadionima, dođe čovjeku teško kada postane svjestan kraja. Opet, svaki novi ovakav događaj utisne nova ili probudi stara sjećanja. Uvijek je posebno doći na berlinski Olimpijski stadion, koji je u osnovi isti kakav je bio i kada je 1936. godine otvoren za Olimpijske igre. Gotovo da možeš osjetiti svu tu povijest koju skriva u sebi. Prošetati po berlinskoj glavnoj ulici Unter den Linden, opet vidjeti Brandenburška vrata i zgradu Reichstaga, ostatke zloglasnog Berlinskog zida... Toliko fascinantnih povijesnih priča o fanatizmu, patnji i podijeljenosti. Doživljaj je bilo vidjeti “stadion izgrađen u stadionu”, što nudi Leipzig. Tamo je modrena Red Bull Arena napravljena u utrobi starog komunističkog velezdanja. Kombinacija u kojoj se uspješno spajaju povijest i sadašnjost. Kada prođe razočaranje zbog sudbine koja je zadesila našu reprezentaciju na ovom Euru, ta će sjećanja ostati. Jedno je putovanje završilo, a drugo vrlo brzo počinje. Riječ je o onom s NK Osijek, koji je ovog ljeta napravio radikalne promjene u želji okretanja nove stranice svoje sudbine. Na Pampasu će me dočekati novi trener Federico Copittelli, za kojeg sam se pokušao raspitati kod nekih talijnaskih kolega koji su pratili Euro, ali dobio sam vrlo šture informacije, koje ne daju jasnu sliku o tome kakvog je trenera izabrao sportski direktor Jose Boto. Možda je tako i bolje, jer ću se s Copittellijevim karakteristikama upoznavati sam, bez predrasuda. Zapravo se dio mene jako veseli povratku rutini, čiji je NK Osijek neizbježan dio.

Zato - zbogom Njemačkoj i Panketalu, do nekog novog susreta.