Hrvatska i Italija sastale su se dosad osam puta. Šest od tih osam utakmica bilo je natjecateljskih, a dvije smo protiv Azzurra odigrali na velikim natjecanjima. I još nikada nismo izgubili. Dobra ili loša vijest? Ovisno kako se nju gleda. Ako ćemo pričati o zakonu velikih brojeva, onda nije dobra, ako ćemo se uzdati u tradiciju, onda svakako jest. Triput smo pobijedili Italiju, a pet susreta završilo je bez pobjednika. Dvije pobjede koje su najviše odjeknule datiraju od prije 20 i više godina. Prva, koju smo ostvarili u Palermu u kvalifikacijama za Euro 1996. u Engleskoj, bila je vrlo slatka. Slavili smo 2:1, a zabili su Šuker i Štimac. Uzvrat u tim kvalifikacijama bio je također epski. Odigran je u Splitu u listopadu 1995., samo dva mjeseca nakon oslobodilačke akcije Oluja, pa je atmosfera na Poljudu bila fenomenalna, a završilo je 1:1. Drugu pobjedu ostvarili smo na SP-u 2002. u Japanu i Južnoj Koreji. Opet je bilo 2:1 za nas, uz preokret, jer smo gubili 1:0, a strijelci su bili Rapaić i Olić. Treća je pobjeda, pak, iz prijateljske utakmice, ali je označila stupanje na scenu Modrićeve generacije. Igralo se u Livornu 2006., a završilo je 2:0. S Talijanima smo jednom već bili u skupini na Euru, 2012. u Poljskoj i Ukrajini. Tada smo se sastali u 2. kolu, a susret nije dao pobjednika (1:1), uz pogodak Mandžukića. Taj susret spada u jedan od tri posljednja koja smo igrali protiv Italije, a završila su istim rezultatom. Posljednja dva dogodila su se u kvalifikacijama za Euro u Francuskoj. U Milanu je bilo 1:1, kao i u Splitu, a ta je utakmica obilježena onom ružnom svastikom nacrtanom na poljudskom travnjaku. Uz nabrojene odigrali smo još jedan prijateljski susret, u proljeće 1999. u Zagrebu, koji je jedini od svih sudara završio bez pogodaka. Talijani nam leže, ali treba imati na pameti kako smo posljednju pobjedu nad njima, koja nam jedina igra u večerašnjem okršaju, ostvarili još prije 18 godina u Livornu.

D. Keler