Kao i obično valja krenuti od početka. Premda se u literaturi često govori o antičkoj ili srednjovjekovnoj državi, ona je zapravo novovjekovnog podrijetla. Veže se prije svega uz Machiavellija, koji piše o statusu (poslije u jezicima izvedeno lo stato, der Staat, l‘état, state), koji označuje trajnu i ograničenu vlast (stanje nasuprot promjeni) na određenom području, čime se država određuje nasuprot imperiju kojega se granice neprestano mijenjaju - kaže dr. sc. Goran Sunajko, docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Taj "status" fiksirao je državu nasuprot promjenjivim političkim udruženjima, pa i teorija prava državu određuje kao političku zajednicu koja podrazumijeva suverenu vlast, određeni teritorij i stanovništvo (državljane), a kasnije je dodano i međunarodnopravno priznanje. Odlučan obrat koji je država od renesanse naovamo donijela očituje se u razlici spram feudalnih despocija u kojima se podrazumijevalo da su podanici vlasništvo feudalnog vladara, pa se država uspostavlja kao impersonalna vlast (nije više bitna osoba, nego institucija vladara) u čijoj legitimaciji sudjeluju državljani (isprava samo oni koji su imali politička prava). Država se postupno uspostavlja nasuprot feudalnih gospodstava s jedne te crkvenih vlasti s druge strane, koncentrirajući sada u svojem središtu vlast koja je neovisna i iznad ostalih moćnih udruženja, a taj se akt naziva suverenost. Otuda se i u hrvatskom jeziku ona izvodi iz glagola držati što u svojoj vlasti ili posjedu.

Nastala je tako i teorija društvenog ugovora (Hobbes, Locke, Rousseau i dr.), koja se u osnovi svodi na to da građani sklapaju fiktivni društveni ugovor kojim konstituiraju državu i ovlašćuju suverena kako bi ili očuvali svoje vlasništvo (Locke) i život ili ga tek sankcionirali (Hobbes) jer prije akta stvaranja države nema ni državljana s pravima, već samo pojedinci u "ratu sviju protiv svih", odnosno da bi ravnopravno na temelju demokratskog političkog odlučivanja sudjelovali u donošenju državnih odluka (Rousseau)...



Možemo li govoriti i o vrstama, odnosno oblicima države, državnog uređenja, povijesno gledajući, ali i u suvremenom kontekstu...?

- Prema obliku vladavine države se dijele na monarhije i republike, prema državnom uređenju na unitarne i složene (federacije), a prema tipu političkog režima na demokratske i autokratske. Stvaranje država omogućilo je i transformaciju naroda (etnije) u političku naciju (nacionalna država), pa se nacionalna emancipacija, osobito nakon sloma europskih carstava u 19. i 20. stoljeću, izvela upravo preko stvaranja države. Danas se država kao politički oblik podrazumijeva, pa se s jedne stane, zbog teze o važnosti transnacionalnih politika, rađaju zahtjevi za njezinim slabljenjem i rastakanjem, a kao reakcija javlja se novi suverenizam koji želi državu osnažiti i vratiti izvorima. Koliko je pitanje bitno, možemo uvidjeti u recentnom strahu od raspada Europske unije i pitanja što bi se dogodilo kada bi države odustale od zajedničkoga europskog saveza i vratile se, poput Ujedinjenog Kraljevstva, u političke i ekonomske okvire nacionalne države.

Vezano uz prethodno pitanje: Ima li uopće više smisla, odnosno potrebe danas postavljati pitanja o tome što je i odakle potječe država? Francuski mislilac Daniel Giltard kaže da postoji nekoliko razloga zašto često nema potrebe postavljati ta pitanja... Vaš komentar?

- Giltard je s pravno-teorijskog stajališta tradicije pravne države uvjerljivo argumentirao u prilog vašemu pitanju, no s filozofsko-političkoga aspekta pitanje o podrijetlu države možda je upravo sada, kada je svijet na geopolitičkoj prekretnici, odlučno jer građani diljem svijeta osjećaju sve veći stupanj nesigurnosti. Podsjetio bih da je davno prije, desetak godina prije dolaska nacista na vlast, filozof prava Carl Schmitt već pisao kako "epoha državnosti ide svome kraju te da na nju više ne treba trošiti riječi", a razlog je tomu taj da suverenost probija okvire države i pronalazi se u političkom, odnosno socijalnom polju. Suverenost ne pripada samo državi, nego se bilo koja društvena moć koja se postavlja u politički odnos može uspostaviti kao suverena. Schmittov politički realizam, koji su isprva prihvaćali i lijevi i desni politički akteri, kao proročanstvo se ubrzo ostvario dolaskom Hitlera na vlast koji je slamajući upravo državu, a uspostavljajući totalitarni poredak, demonstrirao svu opasnost nestanka države kao ustavnog razgraničenja privatne i javne sfere koju je kao nužnu odredbu države odredio još Hegel.

Zato je u analizi totalitarizma Hannah Arendt jasno argumentirala kako totalitarizam nastaje ondje gdje je država ukinuta te na njezino mjesto lako stupa politička organizacija i kult vođe. Progon židovskog naroda, argumentirala je, bio je izazvan između ostaloga i zbog toga što nije bio ujedinjen u nacionalnu državu. Važan je ovo primjer toga da država s jedne strane može skliznuti u tiraniju i diktaturu (u državni teror), ali s druge kao pravna država koja ustavno razgraničuje državu (vlast) od građanskog društva (privatne sfere ljudskog života) ostaje jamac zaštite pojedinca od tiranije većine. Zato je pitanje o podrijetlu i naravi države, čini se, i dalje važno jer je svrha država primarno bila sigurnost koja se nije očitovala samo u zaštiti teritorija od izvanjske ugroze nego i u unutardržavnoj zakonskoj zaštiti jednih pojedinca od drugih, pa i od same državne vlasti.

Iz mnoštva knjiga napisanih o državi sagledano s raznih aspekata vjerojatno je najpoznatija i najpopularnija Platonova "Država", a od novijih tu je i Louis Althusser i njegovo djelo "Ideologija i ideološki aparati države", kao i "Država" HaroldaBarclaya te djelo Thomasa Hobbesa. Što nas ta i još neka važna mišljenja (tu je i Luj XIV. s izrekom "Država to sam ja"!) iz bliže i dalje povijesti uče o državi, i što je iz svih tih razmišljanja poučno i primjenjivo i u vremenu sadašnjem kad zborimo o državi kao univezalnom pojmu, ali i državi kao ovodobnoj praksi, recimo tako?

- U vašem je pitanju nekoliko razina. Oslanjajući se na prethodni odgovor, valja naglasiti obrnutu perspektivu. Suvremeni su marksistički filozofi, napose oni francuske tradicije, stajali na tezi o nužnom odumiranju države kao pretpostavke ukidanja klasnog sustava jer država nije ništa drugo nego ideološki aparat vladajuće klase putem kojega ona dominira društveno-ekonomskim odnosima. Otuda je i bitno pitanje temeljeno na izjavi Luja XIV. jer dovodi do razlikovanja između liberalnoga i republikanskoga političkog i ekonomskog poimanja države. Prema liberalnoj, instrumentalističkoj teoriji država je kao izdvojen entitet svedena na vladu i time samo jamac prava i vlasništva privatnih osoba pa nema aktivnu ulogu, kakvu, međutim, ima u republikanskoj tradiciji u kojoj država, kao politička zajednica svih državljana, aktivno sudjeluje u životu građana, prije svega u tradiciji socijalne države kada je njezina uloga komutativna, usmjerena saniranju razlika u bogatstvu. U tom se najčešće ogledaju ne samo teorijski nego i praktični sukobi formulirani pitanjem kakvu državu zastupamo. Francuski politički filozof Miguel Abensour naglašavao je prirodnu poziciju demokracije nasuprot državi jer dok je ona uvijek vlast sankcionirana pravom, demokracija je politički zahtjev koji uvijek izranja odozdo, gdje se rađaju zahtjevi, pokazat će Jacques Rancière, onih neubrojenih u poredak koji traže svoja prava. Tako permanentna dijalektika države (prava) i demokracije (politike) oslikava samu bit političkoga.



Zaključimo s hrvatskom državom. Skoro će 35. godina od proglašenja samostalnosti i neovisnosti, napunili smo deset godina u EU-u, članica smo NATO-a i niza svjetskih i europskih asocijacija... Jesmo li se u cijelosti ostvarili kao država ili još bolujemo od nekih "dječjih bolesti" kao država i demokracija općenito? Vaš završni komentar?

- Ostvarenje suverenosti i vrlo brzo prenošenje nekih njezinih aspekata na nadnacionalnu i naddržavnu Europsku uniju obilježava hrvatsku politiku posljednjih godina. Prema toj se osi u posljednje vrijeme formiraju i politički sukobi između eurooptimista i euroskeptika, bližih suverenističkoj paradigmi. Valja naglasiti još jedan važan odnos u kojem je Hrvatska ipak bitno uspjela. Tradicionalno se pojam politike odnosio na državu, odnosno politikom se bavila politička vlast (država), no suvremeno razumijevanje pojma političkoga donosi novinu prema kojoj država nema monopol na politiku, već političko polje, uz političke stranke, zauzima i civilno društvo koje je jamac demokratskih procesa.

Političke odluke više ne može donositi državna vlast samostalno bez uključenja interesnih skupina i civilnog društva koje zastupa određene vrijednosti. Zbog izrazito pluralistički razvijena civilnog društva rekao bih da u onim aspektima u kojima je država još uvijek nedovoljno razvijena (korupcija, klijentelizam itd.) civilno društvo kao pluralistički korektiv podiže razinu političkoga prema republikanskom modelu u kojem su građani uključeni u političke odnose. (D.J.)