U drevnom samostanu Pangboche, posvećenom Padmasambavi, indijskom budističkom mistiku koji je tantrički budizam prenio iz Indije u Tibet, nakon rituala puja od lokalnog sam svećenika čuo priču o "Letećem Lami", Sangwa Dorjeu.

Redovniku koji je živio na mjestu koje nitko ne zove svojim. Na prirodnom otvorenom prostoru. Gdje se slobodno ponašao, kako želi, bez i najmanje vezanosti uz stvari. Samo s nekoliko stvari, kao što je prosjačka zdjela, i odjećom koju nitko drugi nije želio. Bio je slobodan od prijetnji. Tako je bez zazora i prianjanja uz sebe odlazio u himalajske špilje, u koje mu je, tijekom povlačenja, neki jeti donosio hranu, vodu i ogrjev. Nakon smrti Dorje je jetijevu ruku i skalp izložio u samostanu kao svete relikvije, povremeno ih iznoseći među seljake na rituale plodnosti. Tako je to išlo do pedesetih godina prošlog stoljeća, kada su bijeli Amerikanci iz obijesti ukrali dijelove "Pangboche ruke". Poslije je u samostan ušla i znanstveno-špijunska ekspedicija "World Book", u kojoj su planinar Edmund Hillary i zoolog Marlin Perkins, ne znajući da gledaju podmetnutu kombinaciju izvornog materijala i ljudskih kostiju, zaključili da se radi o lažnom artefaktu.

Gospodina Hillaryja se povezuje i sa sličnim ostatcima jetija koje sam razgledao u drugom od četiri velika samostana regije Khumbu, Khumjungu. Osim toga njegova je zaklada u istoimenom selu financirala i izgradnju bolnice i škole te zračne luke Tenzing-Hillary u Lukli. Podsjećam, Novozelanđanin Edmund Hilary i Sherpa Tenzing Norgay bili su prvi ljudi koji su se, krajem svibnja 1953., popeli na gotovo devet tisuća metara visoki Mont Everest, odnosno Sagarmatu (Glava velikog plavog neba), kako ga zovu sekularni Nepalci, ili jednostavno Chomolungmu (Sveta Majka), kako vrh svijeta nazivaju pobožni Sherpe. Ekspediciju je vodio pukovnik John Hunt, koji je prvo na vrh poslao eksperte za kisik Toma Bourdillona i Charlesa Evansa. Njih je nakon Južnog vrha zaustavila neobično strma i mračna stijena, poslije nazvana Hillaryjeva stuba. Dan i pol poslije prema vrhu je vođa ekspedicije istovremeno pustio tri naveza. Dva su se vratila zbog problema s kisikom, a Hillary i Tenzing prvog su dana stigli na 8504 metra, gdje su prenoćili. Međusobnim pomaganjem uspješno su prešli strmu stubu, te su nešto prije podneva stupili na vrh svijeta. Telegram o uspjehu ekspedicije tempirali su tako da u London stigne točno na dan krunidbe kraljice Elizabete II.

Što se tiče naših, na Everest se do sada popelo osmero ljubitelja razrijeđenog zraka. Većinom su to bili članovi komercijalnih i kriptokomercijalnih ekspedicija, osim, naravno, Stipe Božića, koji se 1978. na vrh popeo prvenstvenim, zapadnim grebenom.



Osim što je bio odličan planinar, Božić je bio i dobar televizijski snimatelj i redatelj. Njegovi dokumentarni serijali poput "Sedam vrhova" i "Svete planine svijeta" ohrabrili su mnoge sanjare na bijeg s malih ekrana u velike planine. Jedan od tih hrabrih je i kapetan Antonio Jelčić, s kojim sam se susreo u Kathmanduu, gdje mi je nakon uspješnog uspona na himalajske vrhove Everest i Lhotse rekao ovo:

- Nisam ja planinar! Ovo što sam popeo Everest i Lhotse gledam kao na vožnju automobila. Ima ljudi koji imaju vozačku dozvolu, a ne voze. Pa ima i onih koji voze dvadeset godina, ali se opet muče. Neki na cesti ubijaju sebe i druge. Međutim, ima ih kojima vožnja ide glatko bez obzira na iskustvo. Tako je bilo i s mojim usponom na vrh svijeta. Do nedavno sam bio samo na Sljemenu. Poslije sam još popeo neke vrhove. Time ne želim reći da sam poseban. Važno je provesti dovoljno vremena u istraživanju, pripremi te tjelesnom i mentalnom treningu. Zdravlje je presudno. Recimo, nisam uzimao nikakve lijekove, čak ni za glavobolju. Odlučio sam da, ako ne mogu bez lijekova, onda neću ni ići gore. U vezi s tim najveći mi je izazov bila periferna cirkulacija. Pogotovo održavanje ruku i nogu toplima. Imao sam nešto sitnih problema s aparatom za kisik. To sam rješavao u hodu. Na objektivne okolnosti nisam mogao utjecati. Svašta se događalo u ova dva mjeseca. Jedan član tima nam je, recimo, umro u trećem kampu. Rumunj. Gabriel se zvao. Zaspao je i nije se probudio. Bio je relativno mlad, skroz fit i iskusan. Pretpostavljam da je u snu imao srčani ili moždani udar. Gore kažu, ubila ga visina! Frka je bila i na dijelu uspona koji vodi s južnog na pravi vrh, Cornice Traverse ga zovu, na kojem je došlo do urušavanja snježnih streha baš u trenutku dok su ispod prolazila osmorica. Dvojica nisu bila fiksirana na užetu, pa su odsklizala u drugu dimenziju. Još trojica mladih penjača pokušala su uspon bez kisika po lošem vremenu. Njihova beživotna tijela prvi je, visoko gore, primijetio član našeg tima. Umrlo ih je još nekoliko! Jedan brzi Kenijac i neki Mongoli! Kad već govorimo o smrti na Everestu, gore sam čuo da je vlada Nepala organizirala akciju čišćenja. Navodno su plaćali 25 tisuća dolara po lešu. To je, po meni, ispravno, jer tamo mrtvaca ima previše.

Jelčić mi je još kazao da im je u posljednjem kampu vjetar uništio sve šatore, pa je sa Sherpom na završni uspon krenuo iz kampa Lhotse, na visini od 7400 metara. S obzirom da zbog nestabilnog vremena nije bila gužva, za posljednju dionicu trebalo im je samo dvanaest sati.



- Jak vjetar, ekstremno niska temperatura i minimalna zaliha kisika, koja mi je preostala nakon prvog pokušaja uspona, utjecali su na raspoloženje, ali je tjeskoba nestala nakon razvedravanja, na dijelu koji mi zovemo Balkon. Unatoč ekstremnoj nadmorskoj visini, fizički i tehnički najtežem dijelu uspona te štednji kisika, ujednačeno sam napredovao gore. Na vrhu se vrijeme opet pogoršalo. Iako me je dosta umorio, Everest me nije iscrpio, te sam se nakon dva dana iz gušta popeo i na susjedni tristo i kusur niži osamtisućnjak Lhotse. S njega sam se strmoglavio u Logor 2, a onda kroz vijugavi i opasni ledopad Khumbu - u bazu. Gledajući ovako iz Kathmandua, nije mi samo vrh bio važan. Mislim da bi to suzilo cjelokupni pothvat u koji sam uložio životno iskustvo, stav, vrijeme, volju i vještine. Da mi je samo ta kota bila bitna, mislim da bi sve propalo, kao što često propada onima koji od kuće sebe fiksiraju na vrhu. Ima nas koji mislimo da postoje ljudi koji ne bi trebali biti na Everestu. Oni su velika opasnost za ostale penjače, kao što su, recimo, alkoholičari opasnost za druge vozače. Kako god, bila je to jako duga i zahtjevna ekspedicija, koju sam uspješno posložio, organizirao, procesuirao i realizirao. Upoznavanjem novih načina i kultura dodatno sam izoštrio osjećaj za prolaznost i prazninu. Mislim da se s vrha vraćam konzistentniji, uporniji i pomirljiviji. Idem sada kući. Deset dana neću ništa raditi. Samo ću lapiti - poentirao je Jelčić, kojemu je turu na Everest složila agencija s kojom sam u to vrijeme i ja šetao do baznog logora najviše planine svijeta.      



No vratimo se još malo na himalajski teren i konkretnu pustolovinu koja se ondje odvija, a svjetski je poznata, uz nekoliko osnovnih podataka, da čitatelji znaju o čemu se radi. Dakle, Everest treking (Everest Base Camp trek), kako ga zovu, vjerojatno je najzanimljivija tura te vrste na svijetu. Počinje napetim slijetanjem malog turbopropelerca na kosu petstometarsku pistu zračene luke Tenzing-Hillary u Lukli. Zračna luka, koja se nalazi na nadmorskoj visini od 2846 metra, puštena je u promet sredinom šezdesetih za potrebe izgradnje bolnice u selu Khunde i nekoliko škola na području regije Khumbu, koju drevni spisi Tibeta zajedno s dolinama Rowaling i Khanbalung spominju kao sveta mjesta. Dalje ugažena staza slijedi korito najviše rijeke svijeta Dudh Koshi (Mliječna rijeka). Prelazio sam ju preko nekoliko spektakularnih visećih mostova, a onda kroz šume orijaških smreka došao do prijestolnice naroda Sherpa, Namche Bazara, na 3440 metara. U turističkoj sezoni to je užurbano mjesto s mnogobrojnim hotelima, samostanom, prenoćištima, trgovinama, dobrom kavom i hranom te liječničkom, ljekarničkom i arhivskom službom.

Zbog povoljnog geografskog položaja Namche je i polazište za aklimatizacijske rotacije i ture, koje često uključuju popularni hotel Everest View i selo Khumjung. Od Namchea staza dalje vodi kroz snovite kulise od planina, sela, slapova, brzaca, polja i čudesne vegetacije do tibetanskog budističkog samostana Tengboche, na 3867 metara nadmorske visine. Za hodočasnike i trekere na stazi Sacred Sites Trail Nacionalnog parka Sagarmatha Tengboche jedan je od deset samostana, koji se obvezno obilaze u smjeru svastike. Oni koji pak idu prema vrhu svijeta samostan zovu "Vrata Everesta". Njima je on mjesto sputavanja ega, sabiranja i molbi budama i bodisatvama za dobro zdravlje i sigurno penjanje.



Blizu tog muškog je i ženski samostan Debuche, gdje sam usred šuma rododendrona vidio malo biće s velikim očnjacima. Radi se o nevjerojatnom sabljozubom mošusnom jelenu, suvremeniku mamuta, rasprostranjenom hladnim i nepristupačnim područjima Azije. Naime, samo mužjaci imaju očnjake oko deset centimetara duljine i smatra se da im služe umjesto rogova, koje imaju drugi jeleni. Mošusnom jelenu služe isključivo za zastrašivanje drugih mužjaka i osvajanje ženki.

Nakon tog ukazanja put prema podnožju Everesta nastavio sam kroz naseobinu Dingboche, gdje sam obišao neke drevne budističke stupe. Dan poslije razgledao sam spomen-područje poginulim penjačima na Mount Everestu, Chukla Lare, s kojega, preko nadgrobnih spomenika, puca ludi pogled na strme vrhove Ama Dablam, Taboche, Cholatse i Pumori. Poslije sam umjesto klasičnog prenoćišta Lobuche, sagrađenog na zapadnoj moreni ledenjaka Khumbu, izabrao izmaknutu Piramidu Everest. Radi se o objektu u kojem u sklopu programa Global Atmosphere Watch (GAW) Italija i Nepal provode programe praćenja sastava atmosfere i njezin utjecaja na ledenjake. Potom sam, malo ošamućen visinom, mimo posljednjih kuća Gorak Sherpa, stigao do baznog kampa Everest. Mjesta gdje, na 5364 metra, završava šetnja i počinje uspon kroz ledopad i Dolinu tišine do vrha svijeta. Moćna Himalaja toga je dana bila lijepa, a nad vrhom se isticala kapa od lentikularnog oblaka. Opću sanjivost prizora ukaljala je bizarna ploča postavljena prošle godine u povodu sedamdesetogodišnjice prvog uspona. Uspona koji je sada tek igra za ljude poput nepalskog vodiča Kami Rite Sherpe, koji se tih dana na Everest popeo trideseti put, drugi put u deset dana. Prvi put je kao vodič bio na vrhu 1994. i od tada na Everest vodi klijente svake godine, ponekad čak i tri puta. Za svaki uspon po klijentu Rita i slični vodiči dobiju između sedam i deset tisuća dolara, ne računajući napojnice, koje su često više od polovine naknade. Matematike radi, ove je godine izdano 419 dozvola za uspon na Everest, pri čemu svaka stoji 11 tisuća dolara za strance i oko 600 dolara za Nepalce.

Visokogorski vodiči Sherpe ne plaćaju penjačku pristojbu kao što je nije plaćao ni "Leteći Lama", Sangwa Dorje, za kojega neki tvrde da je prije nekoliko stoljeća s lakoćom išao preko vrha Chomolungme do samostana Rongbuk na sjevernoj, tibetanskoj strani planine. Naime, Tibetanci vjeruju da su prije ljudi mogli ići na astralna putovanja, ali da je Pad Čovjeka izazvan prekomjernom upotrebom okultnih moći u egoistične svrhe to onemogućio. Prema njima, bića su u prastara vremena između sebe prometovala telepatski, a kada je zbog zlouporabe taj dar izgubljen, ljudi su se počeli natjecati međusobno želeći nakon prvog postati najbrži, najsporiji, najmlađi, najstariji, najljepši, najbogatiji, najsiromašniji, najpametniji, najluđi i konačno najbudalastiji od svih nadljudi na najvišem vrhu svijeta...