BELI MANASTIR - Trebao je biti ''običan četvrtak'' u belomanastirskoj OŠ ''Dr. Franje Tuđmana''. Za razliku od ostalih četvrtaka, doduše, toga je dana bio zakazan sastanak s roditeljima osmaša. Tako je barem mislila Adriana Traic-Horvat, koja u toj školi već 16 godina radi kao stručni suradnik-pedagog. Obavljala je posljednje pripreme prije spomenutog sastanka, kada joj je na vrata ureda pokucala majka dvojice učenika te škole. Razgovarati je htjela o mlađem sinu, koji završava šesti razred.

- Pitala je imam li vremena za razgovor, na što sam potvrdno odgovorila. Ponudila sam joj da sjedne, nakon čega je počela s prilično nesuvislom pričom. Morala sam pomno ''hvatati'' njezine informacije, ne shvaćajući u prvi mah zašto je uopće došla. Prvih par minuta pričala mi je o problemima u njezinoj obitelji, nastavljajući kako njezin mlađi sin ima četiri jedince koje će vjerojatno biti zaključene. Zahtijevala je da nešto napravimo kako ne bi morao na produžnu i kako eventualno ne bi pao razred - priča Traic-Horvat, nastavljajući kako joj je pokušala objasniti kako je osnovna stvar za tako nešto da učenik prvo mora ispraviti barem dvije jedinice, jer tako nalaže sustav, te da konačno počne dolaziti u školu, u kojoj nije bio duže vrijeme.

Majka je okrenula priču, spočitavajući joj prijavu Centru za socijalnu skrb, što je, u stvari, i zadatak stručnih školskih službi, navodno optužujući školu za sve što se događa s njezinim sinom.

- Kada sam je pitala zašto misli da je kriva škola kada mi je spominjala obiteljske probleme, uzela je svoju torbu i svom me snagom njome udarila. Uspjela sam se malo izmaknuti, pa me nije dohvatila po licu. No, tada je zaobišla stol, uhvatila me između ramena i vrata, udarajući me u stolicu u kojoj sam sjedila, svašta mi govoreći. Dijela priče se čak i ne sjećam, ali znam da sam na interni telefon zvala kolegicu i policiju. Kada je policija obavila očevid, ruka mi se toliko tresla da nisam mogla potpisati zapisnik, pa su policajci pozvali Hitnu. Nakon što mi je liječnica u nekoliko navrata izmjerila tlak i pod jezik stavila nitroglicerin, odvezli su me u osječku bolnicu -  s ''knedlom u grlu'' prisjeća se nemilog događaja školska pedagoginja, koja je nakon svega - na bolovanju. U svojoj karijeri tako što joj se nikada nije dogodilo, izuzev nekoliko verbalnih napada, a sudeći prema pričama kolega iz raznih školskih ustanova diljem Osječko-baranjske županije, misli da je njezin slučaj, ako ne jedini, barem među rijetkima.

Za cijeli slučaj zna i Svjetlana Grujić, školska povjerenica Sindikata hrvatskih učitelja, inače učiteljica u belomanastirskoj OŠ.

- Sindikat je upoznat sa cijelim slučajem i pružit će kolegici svu potrebnu pomoć koju bude zatražila. Tragično je da se u Hrvatskoj to događa gotovo stalno. Tijekom cijele školske godine stručne službe i učitelji trpe razne oblike nasilja, od prijetnji, zastrašivanja, prijetnji inspekcijama i slično, što na kraju kulminira ovakvim fizičkim napadima koji jesu rijetki, ali ne smiju biti zanemareni. Stoga tražimo da nas se zaštiti na radnom mjestu, ne sam deklarativno, već i ''na terenu'' - kaže, podsjećajući na primjeri iz sustava socijalne skrbi, kada je tek nakon smrtnog slučaja uvedena zašita na ulazima u ustanove. Dodaje kako ima krasnih roditelja, s kojima se jako lijepo surađuje, što rezultira sretnim i zadovoljnim učenicima, odnosno roditeljima.

- Zbog roditelja s kojima ne možemo ostvariti nikakav kontakt dolazi do ovakvih situacija. Nama roditelji trebaju biti pomoć i potpora, a ne neprijatelji. Cijeli posao se svodi da zajedno dolazimo do nekih rezultata, no situacija je takva da smo prvi na udaru za bilo koje probleme koji se događaju i u obitelji i u školi koja je obično za sve kriva - podvlači. Ivica Getto