Koliko je dobro unaprijed planirati, to svi znamo, ali kad nam višemjesečno planiranje pokvare vremenski uvjeti, onda je možda ipak bolja "last minute" akcija. Lijepo smo organizirali još početkom veljače putovanje po Sloveniji, Italiji i Austriji, rezervirali sobe i samo nekoliko dana prije polaska razočaranje.

Vremenska prognoza najavljivala je pet dana kišnog i jako lošeg vremena. Kako nam ne bi propalo putovanje, odlučili smo prema vremenskoj prognozi krenuti prema istoku i jugu. Pet članova kluba MK Pannonians krenulo je motorima prema Leskovcu, na jugu Srbije, gdje ćemo napraviti malu bazu i od tamo voziti se po okolici.



Za početak izbjegavamo autocestu, pa do Beograda stižemo lokalnom cestom. Prelazimo na autocestu i do Leskovca stižemo u večernjim satima. Hotel Bell u Leskovcu nalazi se u centru grada, pa ostavljamo motore i nakon osvježenja krećemo u potragu za restoranima s nadaleko poznatim leskovačkim roštiljem. Odabir pada na restoran Leskovačka mehana. Plata za pet osoba bila je sasvim dovoljna da utažimo glad. Leskovački roštilj inače je poznat ne samo u Srbiji, a majstori roštilja traženi su na prostoru cijelog Balkana. Šetnjom po centru grada nailazimo i na spomenik Tomi Zdravkoviću, legendi narodne glazbe.

Sutradan se odlučujemo na jednu malo kraću vožnju. Cilj nam je atrakcija Đavolja varoš. Na sto kilometara sjeverozapadno od Leskovca, do koje vodi ne baš impresivna cesta, nalazi se prirodni spomenik koji čine dva, u svijetu rijetka, prirodna fenomena: zemljane figure, kao specifični oblici reljefa koji u prostoru djeluju vrlo atraktivno, i dva izvora jako kisele vode s visokom mineralizacijom. Ova dva u svijetu rijetka prirodna fenomena promatrana zajedno Đavolju varoš čine pravim svjetskim čudom prirode. Atraktivnost dva neviđena čuda prirode dopunjuju okolni prirodni ambijent koji oko zemljanih figura djeluje surovo, skoro mistično, a u širem okruženju živopisno i pitomo, kao i ostatci naselja, stare crkve, groblja i nekoliko zanimljivih rudarskih jama.

Lokalitet Đavolja varoš stavljen je pod zaštitu države još 1959. godine, a 1995. godine je Uredbom Vlade Republike Srbije proglašen za prirodno dobro od izuzetnog značaja i stavljen u prvu kategoriju zaštite - spomenik prirode. Ukupno je zaštićeno 67 ha površine. Parkiramo motore ispred glavnog ulaza, gdje je desetak štandova sa suvenirima. Zanimljiva je i priča vezana uz ovaj lokalitet. Jedna od najpoznatijih legendi je da je đavao stvorio đavolju vodu koja je mještanima pomutila razum i natjerala ih da zaborave na rodbinske veze. Nakon što su popili tu vodu, selo je odlučilo da vjenča brata i sestru, i kada je svadbena povorka krenula, stvorila se vila i skamenila mladence, svatove i barjaktara. Druga legenda kaže da su se đaci, koji su više voljeli provod nego učenje, okladili s đavolima da će ih nadmudriti. Izgubivši okladu, đavoli su se pretvorili u glavutke, a đaci, ogriješivši se o dani zavjet, pretvorili se u đavole. Ako zanemarimo legende i mitove, ostaju nam gole činjenice, a to je da su zemljane figure u Đavoljoj varoši nastale erozijom, i to je proces koji neprestano traje jer priroda i dalje strpljivo gradi nove. Trenutno ima 202 figure čija se visina kreće od 2 do 15 metra, a širina od pola do tri metra. ‘Stupovi‘ su zemljani i interesantnih oblika, a ‘kapice‘ su od čvrstih kamenih blokova. Kako smo ipak ekipa u godinama, najteže nam je pao uspon na vidikovac koji se nalazi na nekih 850 m na vrhu brda.

Nakon povratka u podnožje i kafića, osvježavamo se i krećemo natrag. Stajemo u Prolom banji, poznatoj po zdravoj mineralnoj vodi. Kompleks zdravstvenog centra nudi oporavke i odmor, ali mi se zadovoljavamo samo napitcima. Krećemo dalje i stižemo u Prokuplje, gdje ispred nas nebo postaje crno i sijevaju munje. Odlučujemo se za ručak dok se oblaci navlače na grad. Tuča i kiša oprali su nam motore dok smo uživali u gastroponudi jednog restorana. Napokon stižemo u hotel nakon zanimljivog dana.

Slijedeće jutro nakon doručka krećemo prema Skopju. Opet do granice izbjegavamo autocestu, pa nakon prelaska graničnog prijelaza stižemo u glavni grad Sjeverne Makedonije.



Iako smo svi bili u Skopju unatrag nekoliko godina, uvijek se s radošću vraćamo u taj grad. Parkiramo u centru pokraj glavnog trga. Mnoštvo ljudi ispunjava trg koji je više muzej na otvorenom, jer na tako malom prostoru podignuto je na desetke spomenika i skulptura. Na središnjem trgu nalazi se divovska skulptura Vojnik na konju. Ovaj spomenik dominira cijelim centrom grada i na njemu se nalazi fontana ukrašena lavovima u kojoj je golemi postament u obliku stupa na čijem su dnu prikazani ratnici, a na vrhu stoji Aleksandar Veliki! Zvuči bizarno, uživo je još bizarnije — ali, ruku na srce, sve ovo je dušu dalo za fotkanje. Iako najpoznatiji, ovaj spomenik je samo jedan od milijun spomenika u okolini. Tu su još car Samuilo, Goce Delčev i Justinijan — koji, iz kojeg god kuta gledali, izgleda kao da drži selfi-stik. Nakon šetnje i fotkanja, osvježavamo se Skopskim i ručamo preko Vardara u starom dijelu grada. Nakon obilnog obroka još se malo šetamo gradom pa polako krećemo prema našem hotelu u Leskovcu.

Pretposljednji dan napuštamo Leskovac i krećemo prema Požarevcu, gdje ćemo noćiti. U taj grad stižemo u ranim poslijepodnevnim satima, pa nakon ručka odlazimo do još jedne nedaleke atrakcije na Dunavu. Posjećujemo Smederevo i njegovu poznatu tvrđavu. Izgrađena je između 1427. i 1430. godine po nalogu despota Đurđa Brankovića, vladara Srbijanske despotije. Smederevska tvrđava sastoji se od Velikog i Malog grada. Mali grad čine zapravo ostatci nekadašnjeg dvorca u kome je živjela despotova obitelj i plemstvo. Veliki grad podignut je nešto kasnije i u njega se sklanjalo stanovništvo prilikom turskih osvajanja. Zbog velike brzine kojom je smederevska tvrđava građena mnogi su graditelji umrli od iznemoglosti radeći na građevini. Za glavnog krivca narod je proglasio despoticu Jerinu – ženu despota Đurđa kojoj je i do danas ostalo ime "prokleta". Čak i ako niste ljubitelji povijesti, smederevska tvrđava ima što ponuditi. Tu se preko ljeta održavaju brojne manifestacije koje mističnost i drevnu otmjenost tvrđave pretvaraju u nezaboravne događaje. Inače na Dunavu u Srbiji izgrađeno je sedam tvrđava, i to Bač, Petrovaradin, Kalemegdan, Smederevo, Ram, Golubac i Fetislam. Mnogi vjeruju da su te tvrđave, osim što su služile kao obrana, imale cilj i da oduševe protivnika kada ih vidi.

I nakon četiri dana vožnje, uživanja u gastroponudi te prirodnim i kulturno-povijesnim atrakcijama krećemo na put prema Osijeku. Kao i obično, da zaključim s nekoliko stvari. Ceste kojima smo vozili su krajnosti, ili su potpuno nove ili su derutne i opasne za vožnju motorima zbog većih rupa. Priroda je predivna, naročito u ovo doba godine, kad još sunce nije ubilo zelenilo. Bogata povijest je na svakom koraku i teško ćete nekamo doći, a da nemate priliku nešto naučiti. Cijene su prihvatljive za naše prilike, osim goriva, koje je skuplje. Ne moram naglasiti ljubaznost domaćina i odličnu gastroponudu te preporučujem svima koji još nisu posjetili lokacije iz teksta da se odluče na putovanje.