Početkom svibnja, u svojoj 80. godini tiho nas je napustila Tatjana Kniewald, biologinja svjetskog glasa koja je zajedno sa svojim suprugom Alfredom bila začetnicom centara potpomognute oplodnje diljem svijeta. Ova rođena Osječanka umrla je u Općoj bolnici Našice, a prema svojoj želji kremirana je i njezina je urna s posmrtnim ostacima pohranjena anonimno u blizini Erlangena, grada u Njemačkoj, gdje je zajedno sa suprugom i započela uspješnu karijeru na području reprodukcijske biologije.

U nas će biti zapamćena kao pionir izvantjelesne oplodnje i biolog koja je začela prvu “bebu iz epruvete” u Hrvatskoj.

U spomen na ovu znamenitu Osječanku, čiji je rad poznat i priznat na svim kontinentima, razgovarali smo s njezinim suprugom Alfredom Kniewaldom netom nakon što mu je kratka i teška bolest odnijela životnu suputnicu. Alfred je također magistar biologije i u svojoj 82. godini vrlo vitalan i još uvijek aktivan, a trenutno živi u Belišću.

Za svoju suprugu kaže da je bila inspirativna žena i velika znanstvenica čije životno djelo nikada neće biti zaboravljeno. “Njezina predanost, strast prema poslu i vještine imale su trajan utjecaj na živote mnogih ljudi. Pomogla je bezbrojnim parovima pronaći sreću”, kaže ovaj rođeni Zagrepčanin koji je dio djetinjstva proveo u Našicama prisjećajući se da je Tatjanu upoznao na zagrebačkom PMF-u, na vježbama iz opće i anorganske kemije. “I od onda smo stalno zajedno, znala je reći 48 sati dnevno”, kaže.



Planirali su spašavati kišne šume u Brazilu, a budući da iz Zagreba tada nije bilo jednostavno otići u Brazil, sele se na studij u Beč. Sami su si financirali studij, a ubrzo su i Beč zamijenili njemačkim Erlangenom. “Do podneva smo bili na fakultetu, a popodne radili u jednoj tvrtki. U novinama sam naišao na oglas kojim je Ženska univerzitetska klinika tražila asistenticu citologije. Već sam sutradan tamo odnio njezine papire. Obavila je s razgovor s direktorom klinike, te je 1. svibnja 1979. započela karijeru na Universitäts Frauenklinik Erlangen”, prisjeća se naš sugovornik, dodajući kako su bili upozoreni da će taj posao zahtijevati puni angažman i predanost.

On je nastavio raditi u tvornici kao kontrolor, a 1981. godine krenuo je na citogenetiku, na institut za humanu genetiku. Podsjeća kako je u to vrijeme u Njemačkoj jedino univerzitetska ženska klinika u Kielu radila na istraživanju izvantjelesne oplodnje. “Iako smo u Erlangenu krenuli nekoliko godina poslije, bili smo prvi. Kada su nas pitali kako to da smo bili ispred njih, kazali smo kako smo odmah shvatili da ginekolog i biolog moraju biti jedan uz drugog i da moraju imati međusobno povjerenje uz apsolutni respekt prema pacijentu. Ništa ne raditi protiv njihovih, kao ni protiv svojih uvjerenja”, naglašava Alfred.

Napominje i da je Tatjana od veterinara učila o radu sa stanicama. “Da bi se mogli službeno baviti humanim gametama, jajnim stanicama i spermatozoidima, morali smo prvo stvoriti miša, zeca ili štakora kako bismo dokazali da smo sposobni takvo što odraditi. Tatjana je napravila miševe in vitro i slijedila ih je u tri generacije da se vidi ima li kakvih malformacija genetički. Sve je išlo OK i mogli smo se posvetiti začeću prve bebe”, tvrdi Alfred.



Prema njegovim riječima, u siječnju 1981. godine u stručnom su časopisu objavili da klinika Erlingen ima prvu IVF trudnoću. “Tako je krenulo, ljudi su počeli dolaziti i interesirati se. Tatjana je bila dio tima koji je vodio prof. dr. Siegfried Trotnowa, što je omogućilo rođenje prve bebe začete IVF metodom u Njemačkoj 16. travnja 1982. godine. Bio je to Oliver, čija je majka iz okolice Erlangena”, podsjeća Alfred.

Oliver je bio peta beba na svijetu začeta izvantjelesnom oplodnjom, i to nakon Engleske, Australije, SAD-a i Francuske. Osim toga Tatjana Kniewald bila je uključena u istraživanje i razvoj tehnologija krioprezervacije. U suradnji s drugim znanstvenicima i kontrolnim inženjerima sudjelovala je u razvoju tehnologije koja je omogućila duboko zamrzavanje jajnih stanica, sperme i ranih embrija.

Bračni par Kniewald 1. siječnja 1986. zajedno s još dva ginekologa osniva prvi nesveučilišni IVF centar u Würzburgu, što je bilo velika prekretnica u reproduktivnoj medicini. Do svibnja 2005. godine vodila je vlastiti laboratorij za reproduktivnu biologiju u klinici za žene u Prien am Chiemsee. “Kod nas su učili biolozi i ginekolozi iz cijelog svijeta, a zatim smo im pomagali u njihovim zemljama otvarati klinike i laboratorije. Tijekom svoje impresivne karijere Tatjana je volonterski pomagala organizirati i pokrenuti više od 25 centara za plodnost. Nakon rođenja prve bebe razmišljali smo kako da u što kraćem roku što širem krugu pacijenata omogućimo tretman izvantjelesne oplodnje, pa smo otvorili vrata laboratorija. Ljudi iz struke mogli su dolaziti k nama, sjediti pokraj nas i učiti. Nema zemlje iz koje nismo imali posjetitelje”, ističe Kniewald.

Na upit kako su izgledali prvi kontakti s parovima koji su imali problema s neplodnošću kaže da je to bilo - izuzetno. “Moja je žena bila kao majka, sebe je nazivala ‘kvočka’. Prvo bismo s parovima razgovarali, imali su mogućnost birati hoće li zajedno ili pojedinačno. Prilazili smo ljudima s puno topline, pogotovo Tatjana. Kod parova kod kojih nije bilo mehaničkog problema, nego neko psihičko opterećenje, nakon razgovora s Tatjanom žena bi ubrzo ostala trudna jer je osjećala sigurnost”, konstatira Kniewald.