Odbačena bočica spreja, pokazao je očevid, izazvala je nedavno požar u krugu tvrtke Folding u Josipovcu.

Samo munjevita intervencija vatrogasaca spriječila je ekološku katastrofu, jer je požar izbio na mjestu gdje se zbrinjava plastični otpad.



Upravo ovdje, kao i u nizu drugih slučajeva, počinje priča o pravilnom zbrinjavanju otpada, njegovu razvrstavanju, koje je preventiva mogućim ekološkim katastrofama. Kako ističe Damir Paulić, direktor Baranjske čistoće, tvrtke koja se bavi zbrinjavanjem otpada iz cijele Baranje, osim iz općine Bilje, zbog koje je Beli Manastir među deset najboljih hrvatskih gradova po razvrstavanju otpada, razdvajanje otpada zakonska je obveza od 2013., a veća je primjena počela godinu-dvije poslije.

“Bit ove zakonske obveze je razdvajanje otpada na kućnom pragu. Svi naši korisnici dobili su šest posuda (kanti) za određene vrste otpada, pri čemu treba naglasiti kako postoji razlika između kućanstava i svih ostalih, u što spadaju tvrtke, OPG-ovi, obrti, udruge i slično. Svi oni koji nisu u kategoriji kućanstava moraju posebno ugovarati posao s ovlaštenim preuzimateljima. Istina je da im je to veći trošak, ali tako je propisano zakonom", kaže Paulić, nastavljajući kako su građani stekli određeno iskustvo i na neki način prihvatili da je razvrstavanje otpada obveza. No uvijek će postojati oni nesavjesni, zbog kojih se skupljeni na kućnom pragu razvrstani otpad mora sortirati u reciklažnim dvorištima. Opisuje razliku između razvrstanog i nerazvrstanog otpada.

“Na deponij se odlaže isključivo miješani komunalni otpad, dakle sadržaj samo jedne od šest kanti podijeljenih korisnicima. Riječ je o otpadu koji se zove miješani nerazvrstani otpad, dakle sve osim onoga što je drugim propisom određeno da ide u razvrstani otpad, u koji, pak, spada plastika, staklena ambalaža, papir, metal i neki drugi od čak 48 vrsta otpada. Miješani komunalni otpad se ne sortira, a jednom se godišnje, ili po potrebi više puta, preko ovlaštenih kuća provodi metoda karakterizacije, ili mjerenje strukture miješanog komunalnog otpada", kaže Paulić, objašnjavajući kako su rezultat tog postupka postotci opće naravi. Napominje kako se na deponiju znaju pronaći uginule životinje, eksplozivne naprave, streljivo i slično, što ipak nije često. Više je građevinskog otpada i plastike, koja čini najveći problem u miješanom komunalnom otpadu, jer je bude i 15 posto ukupne količine otpada iako se ona odvojeno skuplja. Bude tamo i ostalog potencijalno opasnog otpada, poput bočica od sprejeva, baterija, ambalaže pesticida i slično, a Paulić je siguran da takav otpad manje odbacuju građani, a više pravne osobe koje odbijaju potpisati ugovor s ovlaštenim preuzimateljima i tako, svjesno ili ne, pridonose stvaranju potencijalne opasnosti od ekokatastrofa. Kada je riječ o plastici, metalu, staklenoj ambalaži, papiru..., to se dovozi u sortirnicu na ponovno sortiranje.



“Takav otpad predaje se ovlaštenim preuzimateljima. Sortiramo ga bez obzira na to što se on sortira već na kućnom pragu. Staklo, primjerice. U odluci piše da se prikuplja isključivo staklena ambalaža, ali se može naći i druga vrsta stakla, poput onog prozorskog, a da ne govorimo o drugom smeću. Stoga taj otpad moramo ponovno sortirati, jer preuzimatelj neće primiti prljavu ambalažu sa, na primjer, ostatcima hrane u njoj. Isto je s plastikom, papirom, tekstilom ili metalom. Za neki otpad plaćamo preuzimatelju, a pojedine vrste prodajemo. Zbrinjavanje plastike, primjerice, za sada moramo platiti 200 eura po toni, premda se priča o podizanju cijena. Plaćamo i predaju tekstila te glomaznog otpada, a minimalno možemo zaraditi na papiru, staklu i metalu. No taj otpad mora biti čist i dobro sortiran", pojašnjava.

Govoreći o tekstilu, upozorava kako on ne spada u miješani komunalni otpad. Nema ograničenja za njegovo primanje, a nakon "prečešljavanja" i baliranja odvoze ga u zabočku Regeneraciju. Naglašava kako bi tekstil, kao i razne baterije, boce pod tlakom, ulja, građevinski otpad (u ograničenim količinama), kiseline, gume, neambalažno staklo... građani trebali posebno prikupljati, odlagati ih "na stranu" i osobno ih donositi na odlagalište, što se ne naplaćuje. "Kada bi svi tako radili i razmišljali, ne bi bilo problema i otpada u okolišu. U biti, zadovoljni smo ponašanjem građana, ali ni mi ne sjedimo prekriženih ruku. Dosta važnosti pridajemo kontroli već na terenu, a kontrola se obavlja i na reciklažnim dvorištima. Rezultat svega je gotovo upola manje prikupljenog nerazvrstanog otpada nego prije, kada je na deponiju završavalo približno 10.000 tona nerazvstanog otpada godišnje", zaključuje Paulić.