Kao što je odavno poznato, svaku državu čini narod, a svaku društvenu zajednicu određuje pak njezina prošlost, sadašnjost i bududućnost. No uvijek je, kao što je i normalno (bar bi tako trebalo biti), najvažnija sadašnjost, odnosno njezina dva ključna aspekta - politička i ekonomska stabilnost te sigurnost.

Za sve to, prema mnogim društvenim analitičarima, da bi se ostvarilo, potreban je i treći aspekt - domoljublje. U tom aspektu zapadnjačka demokracija sama se po sebi nameće kao superiorni primjer, u njoj se prošlost ostavlja povjesničarima, a budućnost gradi u stabilnom demokratskom i političkom ozračju. Zato pođimo od pitanja je li Hrvatska zrela za te i takve izazove? Pitanje je i što Hrvatima i svim njezinim građanima zapravo znači imati svoju državu. Jer čini se da se previše uzdamo u državu i njezine mehanizme, koji kao da će riješiti sve naše probleme, a premalo se, ili nimalo, pitamo što mi sami možemo i trebamo učiniti za tu istu državu u kojoj živimo i radimo. Sve to potvrđuju i brojna iskustva od početaka moderne Hrvatske, od tranzicije do Europske unije. Pa kad bi trebalo biti baš tako, vratimo se u sadašnjost te pokušajmo odgovoriti što znači imati državu, a kao primjer nam mogu poslužiti i tri vlade premijera Andreja Plenkovića, koji često, i to kada sve uzme u obzir, mora naglašavati kako upravo politika stvara stabilne uvjete u kojima onda raste i razvija se upravo ciljani nam ekonomski napredak. Što bi također trebao biti cilj svakog osviještenog hrvatskog građanina, i to danas, a ne tek sutra. Ta se, naime, državna odredinca, posebno u vremenima velikih kriza u kakvima živimo posljednjih godina, nameće kao logika zdravog razuma, između ostalog, i državnog.



Za početak pokušajmo sve to konkretizirati i nedavnim Plenkovićevim riječima na jednoj od posljednjih sjednica Vlade. Osvrnuvši se na dobre gospodarske (a time i državne) pokazatelje, premijer je, između ostalog, naveo i procjene da je BDP u prvom kvartalu ove godine rastao za čak 3,9 posto, što je trenutno najveći rast gospodarstva na razini EU-a. Usto, Hrvatska bilježi najveći broj zaposlenih ikada, više od milijun i 722 tisuće, te najmanji broj nezaposlenih, ispod 89 tisuća. Omjer zaposlenih i nezaposlenih time je došao na 19:1, kao nikada do sada. Vlada je pritom, podsjetio je premijer, u kriznom razdoblju, koje je praktično trajalo cijeli drugi mandat, zaštitila građane, očuvala socijalnu koheziju, realizirala strateške ciljeve, stvorila preduvjete za rast plaća i time pridonijela ubrzanom gospodarskom oporavku. Ukupno je u prethodna dva mandata Plenkovićeve vlade prosječna plaća u apsolutnom iznosu narasla za 577 eura, odnosno 77 posto, u odnosu prema prosječnoj plaći u 2016. godini, od 749 eura. Premijer je također podsjetio i na proljetne prognoze Europske komisije o rastu hrvatskog gospodarstva u ovoj godini za 3,3 posto, koji bi trebao biti drugi najveći rast BDP-a na razini EU-a. Pritom je projekcija prosjeka rasta za EU 1 posto, a za europodručje 0,8 posto. "Time se Hrvatska dovodi u poziciju da ubrzano ide prema stupnju razvijenosti onih zemalja koje su u EU ulazile prije nas", poručio je premijer Plenković, podsjetivši da smo danas na 76 posto prosjeka razvijenosti, a ambicija je da do kraja ovog mandata budemo na razini od 80 do 82 posto. To su pretpostavke, dodao je, da motiv građana da odu u neku drugu zapadnu zemlju članicu Europske unije za nešto veću plaću bude sve manji i manji, jer će im kvaliteta života u Hrvatskoj omogućiti da ostanu u svom kraju.

Sve navedeno, kao i niz podataka koje nismo ovom prigodom istaknuli (pozitivne projekcije rasta Svjetske banke, MMF-a, OECD-a...), uključujući i infrastrukturne projekate u realizaciji ili u planu provedbe (jednosmjenska nastava, dječji vrtići uz pomoć države), kao i povećan proračun Ministarstva obrane za 122 posto, što je posebno važno u sadašnjim složenim geopolitičkim odnosima i sigurnosnim izazovima, odrednice su koje daju širu sliku hrvatske države danas, napose odgovorne, stabilne i razvojne u korist svih njezinih stanovnika.

Dakle, između redaka ili direktno, kako se uzme, Plenković je pozvao i na domoljublje, kao što smo i naveli, jedan od važnih aspekata svake, pa i hrvatske, države. Jer u svemu tome ono se "kao" podrazumijeva, ali u praksi teže provodi. O tome je puno pisao i hrvatski aktivist Anđelko Jeličić i uglavnom pogodio. Njegove preopsežne opservacije na temu morat ćemo sažeti i parafrazirati, ali da se ipak prepozna bit. Tako Jeličić, između ostalog, ukazuje kako su mnogi ekonomski i društveni razvoji nastali nakon teških ratova i razaranja. U tom vremenu, kao što smo vidjeli, kao jedan od stupova tog razvoja, prvi stup, bio je domoljublje i nacionalno jedinstvo, a kao rezultat toga unutarnacionalni mir. Na tom prvom stupu svi su zajednički radili, pridonosili razvoju svoje države, osjećali tu državu kao svoju jedinu te je gradili za sebe da bi mogli u njoj živjeti, a to su prihvaćali kao jedinu životnu opciju. Drugi stup i činitelj razvoja bio je za sve njih znanje i ulaganje u obrazovanje i znanost. Kao što je rekao slavni engleski filozof i državnik Francis Bacon, "znanje je moć", a narod bez znanja i pristupa kvalitetnim informacijama sliči stadu ovaca, kojim je lako upravljati. Znanje osigurava viši životni standard, poštovanje okoline, osobno samopouzdanje i još puno toga. Tom je rečenicom definirao viši stupanj znanja, znanost i istraživanje, koje je drugi temeljni stup svake države i svakog razvoja. Kako ja to vidim, kaže Anđelko Jeličić, to su temeljci koji su osnovni preduvjeti svakog razvoja. Svakako da su i vođe važni, ali nisu presudni, primjerice, Njemačka je imala vođu u liku Bismarcka, ali čudo se nastavilo i ponovilo i nakon Drugog svjetskog rata iako pravog vođe nije bilo, već je to bila primjena znanja uz činjenicu domoljublja, zajedništva, poštenog rada i mudrosti utkane u sustav. Od posebne je važnosti nacionalno jedinstvo i mir, što znači transparentno rješavati probleme, sve probleme koje tište narod, a ne gurati ih pod tepih. U svemu tome volja naroda, njegov glas, njegova prava i potrebe oblikovali su najbolji oblik građanske države, socijalno osjetljivu državu, koja cijeni svoj narod. Sukladno s potrebama naroda osnovni ekonomski model je nadstranački i kao takav samo se dograđuje i prilagođava vremenu i potrebama naroda. Taj model podržavaju zakoni, ali i drugi podsustavi, ali i cjelokupna društvena zajednica. Eto, mislim da su to osnovni zaključci i viđenja koja možemo sagledati iz analize gospodarskih i društvenih puteva kojima su, primjerice, Njemačka, Japan i države sjevernog Baltika došle do blagostanja i današnje razvijenosti, pisao je Jeličić. Reference na aspekte države nekad i danas i više su nego bjelodane.



Za kraj još malo o "vezama" države i domoljublja. Podsjetimo, domoljublje se definira kao prvi stup na putu do države koja zadovoljava potrebe svog naroda. Ali što je to zapravo domoljublje, napose u kontekstu države, teorijski i praktično? U Wikipediji nalazimo sljedeće obrazloženje: "Patriotizam, rodoljublje i domoljublje je izraz koji u najširem smislu označava pozitivan odnos pojedinaca ili grupa prema svojoj ‘domovini‘... Domoljublje podrazumijeva poštivanje svega onoga što čini domovinu. Domovinu čine ljudi koji u njoj žive, jezik, povijest, kultura i tradicija te prirodne posebnosti. Voljeti domovinu znači doprinositi njezinu napretku, čuvati ju te ukazivati na nepravilnosti u društvu. Biti domoljubom znači voljeti sve ljude koji žive u domovini, štititi slobodu svakoga čovjeka i poštivati različitosti te priznavati drugim nacijama ista ona prava koja tražimo za sebe ili za pripadnike svoje nacionalne, vjerske ili neke druge zajednice... Domoljublje neki poistovjećuju s nacionalizmom, što je netočno. U pozitivnom smislu nacionalizam predstavlja poštovanje i slavljenje vrijednosti vlastite nacije. U negativnom smislu nacionalizam se poistovjećuje sa šovinizmom, odnosno s isključivosti, mržnjom i nasiljem prema pripadnicima drugih nacija. Ali, domoljublje je pozitivan stav koji pomaže napretku i ugledu domovine te mora nadvladati šovinizme", neki su od Wiki navoda, kojima se nema što dodati ni oduzeti.

Sve u svemu, mogli bismo o državi jučer, danas i sutra raspravljati/pisati još naširoko i nadugačko, spominjati naravno i Platona, i Althusseru, i Barclaya, i Hobbesa, i Luja XIV. ("Država, to sam ja!"), o čemu zbore naši sugovornici u ovoj temi. No, ukupno uzevši, u zaključku ćemo se referirati tek na jednu od mnogih mudrih izreka, onu Aristotelovu: "Kako vidimo da svaka država predstavlja neku zajednicu i da je svaka zajednica nastala radi nekog dobra, jer radi onoga što misle da je dobro ljudi rade sve, jasno je da sve zajednice teže nekom dobru, a ona koja je od svih najmoćnija i koja sve ostale u sebi obuhvaća, teži dobru najvišem od svih. Ona se zove država odnosno državna zajednica."