Magazin
JADRANKA ŠVARC, INSTITUT IVO PILAR ZAGREB

Kulturni ratovi bujaju u uvjetima društvenih kriza
Objavljeno 16. siječnja, 2021.

U svom prilogu za Magazin iz listopada 2018., dr. sc. Jadranka Švarc, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju s Instituta Ivo Pilar u Zagrebu, između ostalog naglasila je kako su istraživanja pokazala da građani u Hrvatskoj imaju visoku razinu oportunizma i nepovjerenja u institucije, posebno one političke prirode.


Kakvo je danas stanje, s obzirom na to da nam se dogodila pandemija, sad i potresi...?


- Nažalost, situacija se nije nimalo promijenila, moglo bi se reći da se čak i pogoršala. Povjerenje građana u institucije, posebno Vladu i Sabor, ostalo je standardno nisko. Pandemija koronavirusom te potres u Zagrebu, a sada i na Banovini, tomu nisu nimalo pridonijeli. Kako je pandemija utjecala na povjerenje u Vladu najbolje ilustrira studija Living, working and COVID-19 Europske zaklade za poboljšanje životnih i radnih uvjeta (Eurofound), koja je provela anketu o utjecaju pandemije na život i rad građana u Europskoj uniji. Anketa je provedena u dva navrata - jednom u travnju, a drugi put u lipnju kako bi bilo moguće usporediti rezultate i vidjeti kako se i koliko povjerenje građana mijenjalo tijekom pandemije.


Rezultati za Hrvatsku pokazuju da je povjerenje građana u Vladu u prvim fazama pandemije bilo nešto veće (oko 4 na ljestvici od 0 do 10) i da je čak nadilazilo povjerenje građana u Francuskoj i Sloveniji. Analitičari se uglavnom slažu da je porast povjerenja u Vladu tijekom prvog vala pandemije bilo rezultat brze i konzistentne reakcije države na sprečavanje širenja virusa te rezultat potpora za očuvanje radnih mjesta. Tu bi valjalo nadodati i brzo zbrinjavanje Zagrepčana stradalih u potresu. Međutim, već je u lipnju povjerenje u Vladu opalo na vrijednost od 2.9, što je najveći pad među zemljama EU-a, te se Hrvatska našla na drugom najnižem mjestu po povjerenju građana u nacionalnu vladu u EU-u. Najniže povjerenje imaju Poljaci, a slijedi Hrvatska, u istom rangu s Bugarskom i Mađarskom. Teško je utvrditi razloge takvog pada povjerenja, ali je nedosljedno djelovanje Stožera civilne zaštite pod okriljem Vlade, sve snažnije medijske kritike njegova rada kao i ponovno buđenje pandemije vjerojatno odigralo značajnu ulogu. Tome svakako treba pribrojiti i razočaranje Zagrepčana da će obnova Zagreba biti brza i efikasna. Zgrade u Zagrebu još su vezane ‘gurtama‘, opasne su za prolaznike, a ljudi bez struje. A onda je na sve to došao i potres u Baniji i prilično kasna reakcija Vlade o proglašenju katastrofe i osnivanju koordinacijskog stožera.


Stoga ne čudi da ljudi nemaju povjerenje u državu i njezine institucije, a što potvrđuju i europska istraživanja javnog mnijenja. Prema Eurobarometru iz jeseni 2019. (Standaradni Eurobarometar 92. Val EB 92.3 Kantar) samo 15 % ispitanika vjeruje hrvatskoj Vladi dok npr. vladama u Luksemburgu i Danskoj vjeruje više od 62 % ispitanika. Građani mnogo više vjeruju Europskom parlamentu (54 %) nego vlastitom parlamentu, kojem je sklono vjerovati samo 16 %. ispitanika. Također samo 23 % ispitanika vjeruje javnoj upravi u zemlji, dok Europskoj komisiji vjeruje 50 %. I nadalje se ponajviše vjeruje vojsci (61 %) i policiji (53 %), a najmanje političkim strankama (12 %), pravosuđu (20 %) te županijskoj ili lokalnoj vlasti (20 %).
ZAROBLJENA DRŽAVA


Koji su temeljni razlozi za takvo loše stanje, ne samo u RH nego u cijeloj regiji?


- Valja reći da je nepovjerenje u institucije isto tako dio šireg društveno-ekonomskog okruženja u Hrvatskoj koje karakterizira visoka razina korupcije. Prema posljednjem istraživanju Eurobarometra o korupciji (Specijalno izvješće 502 iz lipnja 2019.) čak 97 % građana u Hrvatskoj drži da je korupcija u zemlji raširena, što nas svrstava na prvo mjesto po percepciji raširenosti korupcije među članicama EU-a. Slijede nas Cipar i Grčka (95 %), Španjolska i Portugal (94 %) dok je percepcija korupcije najmanja u Finskoj (22 %) i Danskoj (35 %). Čak 54 % ispitanika smatra da je osobno pogođeno korupcijom. Pritom se najkorumpiranijim smatraju političke stranke (61 % ispitanika), političari na svim razinama vlasti (državnoj, regionalnoj i lokalnoj) (58 %), dužnosnici koji dodjeljuju javne natječaje (53 %) i sudovi (52 %), dok se najmanje korumpiranim smatraju obrazovni sustav (24 %) i socijalna skrb (25 %). Prema Transparency International Hrvatska korupcija je uništila Hrvatsku, a potres je izmjerio njezinu snagu.


Logično je zaključiti da u takvim uvjetima nepovjerenja u pravedan sustav, sustav koji nagrađuje po zaslugama i sposobnostima, nije funkcionalan i da je gospodarski i društveni razvoj opasno opstruiran. Naše zaostajanje vidi se na mnogo polja, od toga da smo zadnji po gospodarskoj i tehnološkoj razvijenosti u Europi do neravnomjernog regionalnog razvoja i posve zanemarenih područja kao što je Banija. To je zatvoreni krug korupcije, državnog kapitalizma i nesposobnosti za upravljanje razvojem, što dovodi do nezadovoljstva građana i nepovjerenja.


Sociolozi i posebno politolozi puno raspravljaju i pišu o tzv. zarobljenoj ili dubokoj državi u kojoj parcijalni interesi političkih i ekonomskih grupa prelaze iz pojedinačnih pojava u sustav koji priječi reforme i napredak. Međutim, to nema nikakav utjecaj na realnu politiku, na uvođenje političke transparentnosti i odgovornosti ili na efikasniji reustroj lokalne ili regionalne uprave. Agrokor, vjetroelektrane i sljemenska žičara samo su neki primjeri zarobljene države. Ukratko, do sada se pokazalo da izlaz iz ovog začaranog kruga nije bio uspješan.
Q‘ANON HRVATSKA


Koliko su velike društvene krize općenito okidač, da se tako izrazim, za porast nepovjerenja građana u državu, napose institucije vlasti, pa i samu demokraciju? Vidimo što se zbivalo u SAD-u, juriš Trumpovih pristaša na Capitol Hill doimao se šokantnim udarom na bastion demokracije i slobode...


- Nepovjerenje građana u državu i demokraciju kao i Q‘Anon pokret koji u Trumpu vidi vođu za ostvarenje svojih ideja treba promatrati u širem kontekstu tzv. kulturnih ratova, tj. borbe društvenih grupa za kulturnu hegemoniju i moralnu premoć. Još je 1930-ih godina talijanski sociolog Antonio Gramsci razvio teoriju kako vladajuće klase zadržavaju svoju moć u modernom društvu ne više "posjedovanjem sredstva za proizvodnju", nego nametanjem svojih moralnih uvjerenja i kulturnih vrijednosti i to kroz medije, akademske krugove, utjecajne pojedince i naravno crkvu. Kulturni ratovi zamah dobivaju nakon nestajanja tradicionalnih ugroza (npr. hladnog rata) i pada tradicionalnih ideoloških podjela Istok-Zapad, komunizam-kapitalizam, kada ujedno dolazi do paralelnog uspona civilnog društva i civilnih udruga koje su se počele boriti za univerzalna ljudska prava. U Americi se 1960-ih i 70-ih godina javljaju moderni radikalni pokreti za ljudska prava, kao što je borba protiv rasizma, pokret za afirmaciju žena i homoseksualaca i sl. U Europi se slični pokreti javljaju 90-ih godina nakon pada Berlinskog zida, kada raste samosvijest građana o njihovu utjecaju na društveni razvoj.


Međutim, istovremeno jačaju i konzervativni pokreti i desničarske struje i u Europi i u Americi koji posebnu snagu dobivaju pod utjecajem globalizacije i rastuće nejednakosti, dok im društvene mreže omogućuju nesmetano širenje njihovih ideja. Dok jedni analitičari drže da su ovi pokreti izraz nezadovoljstva "globalizacijskih gubitnika", drugi pronalaze korijene novog konzervatizma u kršćanskom fundamentalizmu koji se protivi modernizaciji jer razara obitelj i tradicionalne vrijednosti te zagovara povratak u vremena kada je religija imala glavnu riječ u društvu (npr. istupi protiv Istanbulske konvencije). Treba međutim reći da konzervativni pokreti nisu rezervirani samo za "gubitnike", nego snažnu potporu imaju i u srednjem sloju građana koji pod krinkom borbe za slobodno tržište, obitelj i vjeru, a protiv države i liberalnih političkih sustava snažno zagovara tradicionalne vrijednosti koje su bliske "prirodnim", tj. njihovim moralnim načelima i kojima nastoje hegemonizirati društveni život. Kao početak takvih pokreta smatra se nastanak Nove desnice u Americi 70-ih godina u sprezi s Evangeličkom Crkvom.


Globalizacijski gubitnici traže krivce za svoj loš društveno-ekonomski položaj koji može biti tek njihov subjektivan osjećaj da su zanemareni i da je društvo prema njima nepravedno. Društvene grupe koje ih okružuju podržavaju takvo stajalište, te kroz grupni grade i osobni identitet. Slučaj mladića koji je nasrnuo na Hrvatski sabor eklatantan je primjer kakve posljedice može proizvesti stvaranje takvog grupnog kulturnog identiteta. Konzervativne struje i različiti profili nove desnice krivce pronalaze u različitim, za njih povlaštenim segmentima društva (iskvareni političari, menadžeri i mediji), koji se ne pridržavaju "prirodnih" moralnih načela i koji kuju zavjeru protiv domoljubnih građana. Oni negiraju društvene promjene i iskazuju mržnju i agresiju prema LGBT osobama, istospolnim brakovima, pravima žena i sl. Takvo moralno opredjeljenje postaje dio njihova kulturnog identiteta, odnosno sustava vrijednosnih normi i pravila koje ih određuje i nužno suprotstavlja onima koji gaje univerzalističke vrijednosti ljudskih prava i sloboda. Dio konzervativnog sindroma čini i negiranje znanstvenih dostignuća kao što je cjepivo koje se proglašava sredstvom teorije zavjere koju kuju moćni pojedinci (Bill Gates) kako bi zavladali ljudima.
U Americi se govori i o tzv. korporativnom fašizmu, a sve se više naglašava uloga Q‘Anon pokreta...?


- Grupni identitet polako prerasta, što je bitno uočiti, u političku kategoriju jer dovodi u pitanje legitimitet političkih odluka suprotstavljene liberalne struje i postaje dio političke borbe protiv postojećeg politekonomskog sustava koji u Americi opisuju kao "korporativni fašizam". A nije da nemaju argumenta s obzirom na to da "big-tech" digitalne, farmaceutske i slične kompanije imaju apsolutni tržišni i komunikacijski monopol. Stoga se kroz kulturni rat - nametanje svojih obrazaca ponašanja i morala, nastoji boriti protiv "establishmenta", postojećih institucija i liberalnih orijentacija. Zoran primjer takvog grupnog identiteta koji prerasta u politički pokret je Q‘Anon, koji pronalazi svojeg političkog vođu u Trumpu kao borcu protiv "pedofila, sotonizama, korporatizma i trgovine djecom". Na taj način kulturni i identitetski ratovi između konzervativnih i liberalnih dijelova društva zamjenjuju stare klasne podjele, a bujaju u uvjetima društvenih kriza kao što je pandemija, imigrantska kriza i rastuća društvena nejednakost.


Hrvatska nije pošteđena ovih kulturnih ratova i zato se politika ne bavi reformama i pravim problemima, već je politički život fokusiran na identitetska i moralna pitanja između "ljevice" i "desnice", između konzervativnih struja i liberala. Konzervativni desničarski pokreti dobro su uvezani u šire međunarodne mreže iz kojih crpe ideje i snagu i žele nametnuti svoj obrazac ponašanja cijelom društvu. Hod za život, Istanbulska konvencija, diskriminacija LGBT osoba, nametanje vjeronauka u školama... samo su neki primjeri borbe desnih protiv liberalno-lijevih sekularističkih snaga u društvu. Borba protiv nefunkcionalne države ne odvija se kroz konstruktivne prijedloge reformi, nego kroz nametanje moralnih monopola. Konačno, Q‘Anonvci nisu nepoznati u Hrvatskoj. Prema reportaži Jutarnjeg lista Q‘Anon Hrvatska ima oko 7800 članova i najmanje pet Facebook stranica.
MALO PRAVIH VIJESTI


Gledajući širu društvenu sliku, stvara li se (i tko i zašto to čini) u javnosti "umjetni dojam" da nešto nije u redu, da se ne upravlja dobro krizom (krizama - korona, potresi) i da nadležni ne rade dobro? Premijer upozorava da se radi o namjernom kreiranju nepovjerenja u javnom prostoru... Kolika je tu odgovornost medija?


- Mediji su svakako odgovorni za stvaranje atmosfere u društvu, za pozitivna i negativna raspoloženja cijele nacije. Utjecaj medija u našem ispolitiziranom i sada traumatiziranom društvu je golem. Građani uglavnom nisu na izvoru informacija i prisiljeni su događaje gledati kroz oči medija i novinara. Mediji pak često traže senzacije i negativnosti kako bi proizveli uzbuđenje i emocije i tako privukli pažnju. Zato su dobre otvorene konferencije za medije gdje svatko na svoje uši može čuti što se događa. Isto tako, izvjestiteljsko novinarstvo kao da se izlizalo. Imamo puno televizijskih i medijskih kuća, a malo pravih vijesti. Nema istraživačkog novinarstva, nema vijesti iz inozemstva. Petnaestminutno mukotrpno intervjuiranje nekog političara ili običnog građanina nije novinarstvo. Mnogi gledaju vijesti u moru "brzog premotavanja". S druge strane, bez objektivnog novinarstva i javnih medija koji propitkuju društvenu i ekonomsku stvarnost, demokracija bi bila ozbiljno ugrožena, a društvo disfunkcionalno. Novinari ostaju stup demokracije.

Koronakriza, a naročito sadašnji potresi na Banovini, pokazali su i neke pozitivne stvaru, prije svega humanost i spremnost ljudi da pomognu ugroženima, povjerenje ljudi u volontere, donatore, sve koji pomažu... Vaš komentar?


- Potres u Banovini empirijski je dokaz za sociološku teoriju o postojanju dvije vrste ljudskog kapitala. Onog pozitivnog, zasnovanog na ljudskoj solidarnosti i horizontalnim vezama među ljudima koji rezultira nesebičnom pomoći i humanitarnim akcijama, i onog negativnog kapitala koji je karakterističan za neformalno udruživanje ljudi radi vlastite koristi. Radi se o povezivanju u klijentelističke i interesne mreže koje snažno utječu na neefikasnost države. Negativni ljudski kapital rezultira koruptivnim mrežama i tzv. dubokom državom, o čemu je bilo na početku riječi.

Građani Hrvatske su u Baniji još jednom pokazali koliko veliko srce i dušu imaju. Imamo razvijeno suosjećanje i empatiju s drugim ljudima. Nije li to najbolji dokaz da nam ne trebaju kulturni ratovi koji nas dijele i čine nesretnima. (D.J.)


Darko Jerković

ANAMARIJA MUSA, PRAVNI FAKULTET U ZAGREBU

Voditi institucije i odlučivati nije lako, pogotovo u stanju krize

 

Mnoga istraživanja pokazala su da povjerenje u institucije u pravilu raste ako ih građani doživljavaju kao učinkovite, usmjerene javnom interesu, a njihove predstavnike kao ljude s integritetom, vjerodostojne, usmjerene na dobrobit građana - kaže dr. sc. Anamarija Musa, izvanredna profesorica na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:


- U kontekstu krize koja utječe na cijelo društvo i gospodarstvo, kao što je pandemija koronavirusa, kao i velikih prirodnih katastrofa, kao što je potres ili poplava, koji su možda geografski locirani, ali teško pogađaju velik broj ljudi, podjednako su važni gotovo svi ti faktori i kao građani posebno smo zainteresirani za niz okolnosti. Na primjer, kompetentnost - jesu li osobe (političari, visoki državni i lokalni službenici) i institucije zadužene za rješavanje krize kompetentne, tj. sposobne iznjedriti i provesti odgovarajuća rješenja oslanjajući se na činjenice i koristeći se adekvatnim institucionalnim resursima, kao što su pravila, organizacije, ljudstvo, materijalna dobra, financijska sredstva? Ili pak samo nagađaju, donoseći odluke bez jasnih na činjenicama utemeljenih kriterija, ovisno o trendovima, pojedinim interesima ili možda pritiscima iz javnosti koji mogu biti fabricirani. Ili - fokus na javni interes - nastoje li institucije i osobe koje ih vode donositi odluke i provoditi ih tako da koliko god je to moguće u danim okolnostima ostvaruju javni interes pazeći na sve dijelove društva, skupine, podsustave i njihove ciljeve, kao što su održavanje zaposlenosti, sprječavanje siromaštva, osiguravanje jednakosti među građanima, ili pak favoriziraju neke društvene skupine i interese? Ili, primjerice, efikasnost - jesmo li zaista ostvarili zadane ciljeve (oni moraju biti procijenjeni u nekom razdoblju od kompetentnih ljudi) u vezi s direktnim posljedicama krize - smanjivanje broja zaraženih i broja umrlih od zarazne bolesti, odnosno osiguravanje osnovnih životnih uvjeta za osobe i obitelji pogođene potresom ili poplavom, a onda i svih ostalih, kao što su povećanje zaposlenosti, snaženje gospodarske djelatnosti, povratak iseljenih itd.? Ili čestitost i integritet - hoće li postupci javne nabave za obnovu potresom oštećenih građevina ili nabavu medicinske opreme biti pravilno provedeni i transparentni, bez pogodovanja? K tomu, briga za ljude i njihovu dobrobit te poštovanje prema građanima trebaju se vidjeti iz svakog obraćanja javnosti, u svakoj rečenici, i odgovoru, čak i kada institucije i predstavnici osjećaju težinu stalnih kritika i preispitivanja. Sve su to elementi koji građanima ulijevaju ili razaraju povjerenje u vlast.

PODIJELJENO DRUŠTVO



Stožer koji upravlja krizom sve je više na udaru javnosti. Opravdano ili neopravdano?


- Na primjeru stožera (ali i županijskih i lokalnih stožera) i predstavnika ključnih institucija možemo pratiti kako se to povjerenje mijenjalo. Isprva su stožer i predstavnici imali status božanstva i superheroja - ljudi su dali povjerenje stručnjacima liječnicima koji su djelovali efikasno u relativno blagom prvom valu, neprestano komunicirali relativno jednostavnim jezikom, a liječnička etika odavala je stvarnu brigu za ljude, integirtet i kompetentnost. Međutim, uskoro se pokazalo da su neki od javno eksponiranih članova povezani s politikom (koja je uvijek filtar pri procjeni povjerenja - ovisno o našoj političkoj orijentaciji skloni smo ocjenjivati i postupke političara), pojavile su se neke nespretnosti u komuniciranju koje su se kontinuirano nastavljale, a zatim su se pojavile i loše brojke, odnosno neuspjesi, percepcija se u dijelu javnosti pogoršala tako da je na vrhuncu zimskog vala nepovjerenje, prema nekim istraživanjima javnog mnijenja, već prešlo na četvrtinu ispitanika. Istovremeno, nepovjerljivi su ljudi s obje strane spektra - kako oni koji misle da stožer djeluje preblago (jer štiti interese nekih grupacija, kao što je, na primjer, biznis), tako i oni koji misle da su mjere nepotrebne jer je riječ o običnoj gripi. Pri tome ne treba zaboraviti da je ova pandemija zarazne bolesti, njezine posljedice i mjere, uklopljena u opći trend nepovjerenja prema znanosti, medicini, farmaceutskoj industriji i teorijama urote koje s time idu. Zbog toga dio javnosti, onaj koji je i globalno prepoznat kao nositelj antiznanstvenog pristupa (antivakseri, antimaskeri i sl.), kreira stalan otpor i kritiku upravljanju krizom.


Istovremeno, katastrofe zbog potresa pale su dijelom u drugi plan iako su se pojavljivale kao centralna pitanja i potpuno zasjenjivale pitanja korone i mjera. Tu se vlastima - i u slučaju potresa u Zagrebu i u slučaju potresa u Petrinji - pripisuje sporost, nezainteresiranost, nemar oko dobrobiti ljudi, ali i mogućost donošenja odluka u korist nekih posebnih skupina. Opravdano ili ne, stavara se percepcija nepovjerenja. Sjetimo se rasprava o donošenju zakona o obnovi Zagreba i osnivanju posebnog fonda - prvo se čini pritisak da se vrlo brzo uredi to pitanje, a zatim da je propis, kao i fond, zapravo nepotreban i nekoristan. More ljudi koje se slilo noseći i pružajući pomoć u Petrinju, Glinu, Sisak i okolna mjesta dijelom je, uz neke kontekstualne faktore, kao što je razdoblje odmora i zatišje aktivnosti zbog korone, odraz nepovjerenja u funkcionirajuće institucije države, ali i prirodna brza reakcija građana koji se lako mogu samoorganizirati. Institucionalni pružatelji pomoći, iako su bili tamo gdje su trebali biti, i to vrlo brzo, ostali su u drugom planu i u javnosti uglavnom negativno prikazani, što dodatno pridonosi nepovjerenju u institucije. Sigurno nije pomoglo što bivši ministar i zastupnik u Europskom parlamentu javno poziva građane da ne doniraju glavnoj humanitarnoj organizaciji, Hrvatskom Crvenom križu. Jesu li oni mogli biti unutar nekoliko dana na svim mjestima i pružiti svim kućama pomoć tehničko je pitanje njihove osobosobljenosti, kapaciteta i sl. I onda se zapravo medijska slika, umjesto na složnost u zajedničkoj intervenciji i pomoć od državnih institucija i građana, svela na prepucavanje čiji je grah bolji. Iako je u stvarnosti akcija građana, pa i institucija, mogla biti prikazana i kao svijetli primjer velike humanosti i pomoći sugrađanima u nevolji.


Zapravo, sve te situacije relativno su jasne i objašnjive. U prilično podijeljenom društvu kao što je danas hrvatsko, ali koje je i tradicionalno društvo s niskom razinom institucionalnog i interpersonalnog povjerenja, te u skladu s globalnim trendovima, u kojima je svako ponašanje, a pogotovo ono institucionalno pod neprestanim povećalom i kritikom, a svaka nepravilnost u hipu obiđe svijet, voditi institucije i odlučivati nije lako, pogotovo u stanju krize.
Unatoč svim problemima, može li se zaključiti da je iz krize izišlo i nešto pozitivno?


- Ono što su ove krize iznjedrile jest svijest o potrebi jačanja kvalitetnog upravljanja općenito, a posebno upravljanja u vremenu kriza, kojih će, izgledno je, i dalje biti u raznim oblicima, od pandemija do elementarnih nepogoda, pa i gospodarskih i drugih kriza. Jačanje institucija, njihovih kompetencija, organizacije i koordiniranosti, transparentnosti, etičnosti, profesionalnosti postulat je svakog uređenog društva. U vremenu kriza te značajke još više dolaze do izražaja. Kod nas treba jačati sustave edukacije i organizacijske odgovore na krize. Treba naglasiti da su se i druge države susrele s nespremnošću, neke više, a neke manje (sjetimo se potresnih slika iz zapadnoeuropskih država čiji su zdravstveni sustavi podbacili), ali upravo iz te krize i nespremnosti treba učiti i izgraditi sustav da se drugi put bolje odupre i bude otporniji. Na primjer, uragan Katrina u SAD-u pokazao je koliko su tamo institucije i odgovor na krizu bili spori, neodgovarajući i koliko je ta nespremnost prouzročila dodatne patnje. Međutim, nakon toga uvedeni su novi sustavi i mjere prevencije, kao i odgovora na krizne situacije, i tamo se razvila cijela jedna nova koncepcija upravljanja krizom.

MEDIJI KAO BIZNIS



Što se RH tiče, gledajući širu sliku, stvara li se u javnosti (i tko i zašto to čini) "umjetni dojam" da nešto nije u redu, da se ne upravlja dobro krizom (krizama - korona, potresi) i da nadležni ne rade dobro? Premijer upozorava da se radi o namjernom kreiranju nepovjerenja u javnom prostoru... Kolika je tu odgovornost medija?


- Velika je uloga medija u svakoj krizi, u kojoj oni trebaju naći balans između svoje uloge posrednika između vlasti i javnosti preko informiranja, izvještavanja, promicanja pozitivnih ponašanja koja se traže u krizi te detektiva demokracije koji ispravljaju, otkrivaju, kritiziraju... Drugim riječima, između uloga koje traže da izvještavaju i infomiraju brzo, temeljito i korektno, ali i da otkrivaju nepravilnosti, upozoravaju na nelogičnosti, služe kao korektiv vlasti. Informiranje bez kritike, kao i kritika utemeljena na poluinformacijama, siguran je put u nepovjerenje prema vlasti.


Jedno istraživanje koje je provela profesorica Marijana Grbeša Zenzerović s Fakulteta političkih znanosti pokazalo je da su u početna tri mjeseca pandemije mediji izrazito pozitivno izvještavali o stožeru i mjerama, ne propitujući posebno ciljeve, politike i odluke, dakle priključili su se proklamiranom zajedništvu i disciplini i podupirali ga pozitivno obojenim prikazima. Međutim, u jednom trenu situacija se okrenula, i dolazi do okretanja prema stalnoj kritici i propitivanju, što se zapravo podudara i sa zamorom građana cijelom situacijom, nekim nedovoljno osmišljenim mjerama, ali, rekla bih, najviše nedostatkom komuniciranja i informiranja javnosti.


Uistinu, medijske slike pomalo su sumorne i pune negativnosti, ali to nisu slike koje se isključivo odnose na krizu, nego duže vrijeme postoje u medijskom izvještavanju. Uloga medija u današnjem društvu digitalnih medija i iznimne otvorenosti za sva mišljenja i glasove je kompleksna i analizirana nadugo i naširoko. Mediji više nemaju primarno ulogu nepreistranih i objektivnih aktera u informiranju javnosti, oni su istovremeno biznis, ponekad i surov biznis, koji se u ovo današnje vrijeme često usredotočuje na klikove. Krv i suze prodaju medije, nasilnici su, pa i verbalno buliranje, interesantni. Stoga zasigurno nisu svete krave i ima prostora povećanju kvalitete medijskog izvještavanja. Ali, također, svete krave nisu ni institucije ni političari.


U svakoj krizi mediji su katalizator, jer svojim načinom izvještavanja mogu potaknuti, ubrzati ili usporiti promjene. Slučaj američkog Kongresa 6. siječnja kao kulminacija višegodišnjeg trenda upravo pokazuje kako su mediji, ovom prilikom primarno društveni mediji, ali i ostali, pomogli homogeniziranje podupiratelja američkog predsjednika Trumpa, kako kroz njegovu komunikaciju s biračima tako i dajući prostor raznim ekstremnim glasovima koji su se našli s time povezani. Moć medija je enromna, jer informacija je moć, a oni su ti koji tu informaciju plasiraju i kanaliziraju. Pri tome mediji nisu homogeni akter - iluzija je da su društvene mreže kontrolirane, kao i da su novine ili televizije pune bezgrešnih novinara koji su neutralni. Mi u Hrvatskoj još uvijek nemamo objavljen registar vlasnika svih medija, koji iz sasvim neopravdanog razloga vodi HGK.


Međutim, ne može se tvrditi da se radi o orkestriranom ili organiziranom opanjkavanju i opstrukciji. Mediji jednostavno jednim dijelom rade svoj posao kritičara aktivnosti vlasti, posao im je da kažu - ova mjera je neefikasna, ovdje niste poslali službe i sl., oni su tu da upozoravaju na nepravilnosti itd. Također jednim dijelom po inerciji propuštaju u javnost negativne slike stvarnosti, daju prostor drugim kritičarima, pa i onima koji neutemeljeno blate ili imaju vlastite ciljeve zbog kojih su spremni i reći poluistine itd. Tu je i oporba, koja, logično, koristi priliku i udara iz svog oružja i idealan je sugovornik medija. Sve su to očekivane i logične pozicije svih aktera, kao što nije ni neočekivano (iako ne i oportuno) da se vlast ljuti što je napadaju. Iako je teško na nekoj psihološkoj razini biti pod takvim snažnim pristikom, vlast u takvim situacijama zapravo treba shvatiti da je sve kako treba biti i odgovoriti, rješavati problem i, koliko god čudno zvučalo, okrenuti drugi obraz - pokazati da se i u tim okolnostima brine najviše za dobrobit građana te sluša konstruktivne kritike, ispravlja nepravilnosti, odgovara na pitanja, opravdava svoje odluke. Treba reći "Hvala što ste nas upozorili na taj problem", "Odlučili smo tako jer su podatci pokazali da je to najbolji odgovor" itd. Tako se stvara povjerenje i ozračje suradnje. A ne ulaskom u rat i animozitete.


Komuniciranje i informiranje građana i javnosti najvažniji su instrumenti nošenja s krizom. Čini mi se da je najveći problem aktualnog odgovora upravo u tom aspektu - nije da se ne komunicira i ne infomira, ali s obzirom na opseg i kompleksnost problema u kojima se nalazimo, a da istovremeno iz raznih izvora u javnosti lebde razne infomracije, pa i poluinformacije i laži, komuniciranje koje će biti poduprto stručnim znanjem o tome kako se komunicira te stalno pružanje utemeljenih odgovora na poluinformacije je ključno. To nije nešto novo, poznato je već dugo, a danas je još važnije.

KVALITETAN DRŽAVNI APARAT?



Zaključno - kako vratiti povjerenje građana u institucije države? U sadašnjoj situaciji, dok traje pandemija i dok su potresi još jedan golem problem za državu, to je vjerojatno također velik izazov u godini koja je počela...?


- Za vraćanje povjerenja ključne su, prema mom mišljenju, tri stvari. Prvo, tu je jačanje komptentnosti institucija i svih koji su u njima angažirani - od političara, preko rukovodećih službenika i menadžera, do ostalih službenika, u smislu znanja, sposobnosti, obrazovanja, odlučivanja utemeljenog na činjenicama i temeljitim i pozdanim informacijama te unaprijed poznatim i definiranim protokolima, u okviru kvalitetnih zakona. Hrvatskoj nedostaje kvalitetan i profesionalan državni aparat, usmjeren na učinkovitost i orijentiran na građane i ostvarivanje ciljeva, iako postoje pozitivni pomaci na određenim mjestima. Protokoli, pravila i procedure potrebni su u funkciji ostvarivanja ciljeva pa s jedne strane nemamo pravila tamo gdje nam trebaju, a s druge strane imamo rigidno uređena neka pitanja u kojima birokracija dolazi do svog punog izražaja. To je centralni problem hrvatskog upravnog sustava.


Drugo, to je općenito jačanje etičnosti, integriteta i odgovonosti u smislu stalnog praćenja, prevencije i otkrivanja svih nedopuštenih, nezakonitih i u konačnici korupcijskih ponašanja. Proces obnove u potresom oštećenim područjima, kao i sve vezano uz pandemiju u smislu nabave materijala, cjepiva, opreme itd., treba teći besprijekorno, bez ijedne mrlje i netransparentnosti. Ako se to tako odvije, može se očekivati da će pozitvni primjeri kompetentnog i ispravnog ostvarivanja ciljeva dovesti i do porasta povjerenja u vlast i institucije. Stoga svi antikorupcijski mehanizmi moraju biti u punoj funkciji.


Treće, a zapravo i najvažnije, ali i najlakše rješivo - informiranje i komuniciranje s javnošću. S jedne strane potrebna je maksimalna transparentnost u svim pitanjima vezanima uz krize, puna informacija o svim aspektima krize i objašnjenja javnosti zašto je to tako (npr. kako se računa broj zaraženih, s obzirom na test, s obzirom na različite brojeve na razini županije i nacionalno itd.), jasni i transparentni kriteriji (kada se donosi koja odluka i mjera i zašto), što se i na temelju kojih pokazatelja odlučuje, koji su ciljevi, indikatori i kako teče ostvarivanje plana, koliko se troši i tko obavlja poslove i za koju cijenu itd. S druge strane, i ključno, potrebno je neprestano pravilno i od struke potpomognuto komuniciranje ključnih aktera.
Kako se teške vijesti plasiraju u javnost, kako je najbolje pristupiti građanima da bi ih se potaknulo na poštovanje mjera, kako ključni akteri trebaju djelovati u javnosti, to nisu stvari koje se rade otprilike, kako se čini onima koji te odluke donose. Naprotiv, treba znati kako ih i kada reći da bi se zaštitili životi i zdravlje, umirili građani, osigurala disciplina i rješavanje krizne situacije. (D.J.)

Možda ste propustili...

NATO - SIGURNOST U NESIGURNOM SVIJETU

Prilagodba za novo desetljeće

RAZGOVOR: KRISTJAN STANIČIĆ

Novi životni stil globalno je sve prisutniji

THIERRY BRETON POVJERENIK EUROPSKE KOMISIJE ZA UNUTARNJE TRŽIŠTE

Europa će i dalje postavljati globalne standarde

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

SVJETSKO PRIZNANJE ZA LIVIU PULJAK I HRVATSKU ZNANOST

Često ne mogu spavati od novih ideja koje mi padnu na pamet

2

VELEPOSLANIKOV IZBOR

Jučer za danas

3

NATO - SIGURNOST U NESIGURNOM SVIJETU

Prilagodba za novo desetljeće