S obzirom na aktualna zbivanja, prije svega oko ukrajinskog rata, inicijative američkog predsjednika Trumpa i SAD-a za pregovore s Rusijom i postizanje mira, kako se Europska unija snalazi u novom geopolitičkom, geostrateškom i sigurnosnom rasporedu snaga - pitali smo dr. sc. Branimira Vukosava, docenta na Odjelu za geografiju Sveučilišta u Zadru.

- Europska unija je, u biti, supranacionalna institucija sui generis te funkcionira kao neka vrsta konfederacije ili slabije federacije. To je činjenica zahvaljujući kojoj države članice (srećom) zadržavaju znatnu razinu suverenosti, ali naličje toga jest da je vanjsku politiku uvijek teško usuglasiti među članicama te se ona često doima inertnom. Posebno se takvom može činiti u trenutnim geopolitičkim okolnostima, gdje se tektonske promjene i potezi događaju doslovce iz sata u sat. No, to je cijena demokracije i suverenosti država članica, i nije uvijek lako pomiriti interese svake pojedine države.

MAGAZIN
Branimir Vukosav, PhD
University of Zadar - Department of Geography

Trumpova odlučnost da pod svaku cijenu i što brže pacificira Ukrajinu i Rusiju i promijeni dosadašnju politiku SAD-a i Zapada za 180 stupnjeva u tom smislu izazvala je svakako šok europskih čelnika, koji, u okvirima svojega vanjskopolitičkog nastupanja, nisu naviknuti na tako brze promjene, a posebno ih je zateklo to što su u Trumpovim izjavama i stavovima vidjeli moguće raskidanje ili slabljenje tradicionalnoga transatlantskog savezništva Europe i SAD-a. Najbolje se u svemu snašao francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je svojim potezima pokazao da je suradnja s novom američkom administracijom moguća unatoč razilaženju u vanjskopolitičkom stavu i bez kompromitiranja vlastite pozicije i stava da je Rusija agresor u Ukrajini. Macron je još otprije u dobrim odnosima s trenutnim američkim predsjednikom te je, u svjetlu te činjenice, u mogućnosti povoljno utjecati na pozicioniranje Europe u odnosu prema novoj američkoj administraciji uz minimalnu vanjskopolitičku kolateralnu štetu i odigrati pozitivnu ulogu u očuvanju transatlantske suradnje u novim okolnostima.

Ako ostavimo po strani sav dnevnopolitički diskurs i gledamo dugoročno, važno je istaknuti da trenutna američka politika koja je naglašeno suverenistička, zapravo ima potencijal da dodatno homogenizira Stari kontinent te ga probudi iz uspavanosti izazvane prevelikim političkim i vojnim oslanjanjem na SAD i uljuljkavanjem u nerealne globalističke narative. To bi, u optimalnom slučaju, rezultiralo jačanjem EU-a kao subjekta na geopolitičkoj karti svijeta i ravnopravnijeg partnerstva sa Sjedinjenim Državama.

Prvi pokazatelj toga je i upravo izglasana rezolucija o Ukrajini u UN-u koja je inicirana od europskih država, a koja je podržana od velike većine članica EU-a (uz iznimku Mađarske). Nadalje, politika Donalda Trumpa iz prvoga mandata koju je očito prenio i u drugi, a to je pritisak na zemlje članice NATO saveza da više ulažu u vlastitu obranu, može također pogurnuti Europu k većoj geopolitičkoj samodostatnosti i homogenosti. U prilog tome ide i usuglašenost Trumpa i francuskog predsjednika Macrona tijekom njihova nedavnog susreta u Washingtonu da, u slučaju postizanja mirovnog sporazuma, upravo europski vojnici budu u ulozi mirovnih snaga u Ukrajini, kao i sve glasniji pozivi europskim nuklearnim silama Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu da se snažnije aktiviraju u kontekstu oblikovanja zajedničke europske obrambene politike.

Gledajući širu slika svega što se zbiva, kakva je zapravo međunarodna pozicija Hrvatske danas i kakva bi mogla biti sutra? Vidimo da s jedne strane imamo Ameriku, u sredinu je Europska unija, čiji smo član, a s druge su strane Balkan, regija i susjedstvo, kao potencijalno moguće novo/staro žarište sukoba... Kako u tom širem i dubljem kontekstu funkcionirati?

- Za Hrvatsku je, u kontekstu EU-a i NATO saveza, od iznimne važnosti nastavak aktivne suradnje i s Bruxellesom i s Washingtonom, neovisno o možebitnim razilaženjima tih dvaju centara moći glede nekih vanjskopolitičkih pitanja. Jedino tako možemo zadržati snažnu poziciju u međunarodnoj zajednici koju smo ostvarili ali, naravno, uz jasnu svijest o našim nacionalnim interesima.

Nestabilnost globalne geopolitičke situacije mora nas stalno podsjećati da sloboda koju smo prije 30 godina ostvarili nije "datost", već ju trebamo aktivno braniti i stalno imati u vidu činjenicu da smo u geopolitički vrlo nestabilnom regionalnom okruženju, s "daytonskom" Bosnom i Hercegovinom, koja teško funkcionira kao jedinstvena država i u kojoj se isprepleću interesi različitih vanjskih aktera. Tu je i Srbija s Vučićem, koja se još uvijek nije riješila latentnih hegemonističkih težnji u odnosu na susjedstvo, tradicionalno prisutnih u nekim njihovim političkim, ali i kulturnim krugovima.

Dosadašnja dobra praksa aktivne diplomacije i sudjelovanja u kreiranju međunarodnih politika s našim zapadnim saveznicima, kao i proces modernizacije naših oružanih snaga, osobito u smislu vojnih tehnologija (nabava novih borbenih zrakoplova, najava kupnje tenkova "Leopard", itd.) moraju se nastaviti, ne nužno u očekivanju sukoba, već kao sredstvo odvraćanja i kao budući jamac naše sigurnosti.

Kako se Hrvatska treba pozicionirati u odnosu prema Sjedinjenim Državama? Dosadašnji bilateralni odnosi bili su dobri, no kako sad zadržati Trumpov interes, i u kojim područjima, kupnjom oružja, ulaskom novih investicija u RH, LNG terminalom...?

- Hrvatska svakako treba nastaviti svoje partnerstvo sa Sjedinjenim Državama, i u okvirima NATO saveza i u okvirima gospodarske suradnje. Vjerujem da je i naša diplomacija svjesna toga i da će se bilateralni odnosi nastaviti. Dio odnosa svakako će ovisiti o tome kako će se usuglasiti Trumpova administracija i šira europska politika, ali mislim da trenutne promjene kursa u američkoj vanjskoj politici neće dugoročno naštetiti ni Hrvatskoj ni našim odnosima sa SAD-om.

I da zaključimo s dvojicom sukreatora hrvatske vanjske politike, premijerom i predsjednikom RH, koji se ni protekle godine, poput svake prethodne otkako su na dužnosti, nisu usuglasila ni oko čega. Nakon reizbora Milanovića, može li se situacija promijeniti i započeti "detant" u odnosima između Pantovčaka i Banskih dvora, i o čemu to sve ovisi?

- Očito je da nas čeka još nekoliko godina "paljbe" na relaciji Pantovčak - Banski dvori, ali ne vidim u tome prevelik problem, više na to gledam kao na dnevnopolitičku zabavu za pučanstvo i odraz temperamenta njih dvojice. Neusuglašenost nije do sada ozbiljnije utjecala na opću tendenciju i smjer naše vanjske politike, pa ne očekujem da će se, osim pojedinih bombastičnih i populističkih izjava bilo kakva radikalnija promjena dogoditi ni u bliskoj budućnosti.

Dr. sc. Branimir Vukosav docent je na Odjelu za geografiju Sveučilišta u Zadru, predavač na kolegijima “Uvod u političku geografiju”, “Svjetski geopolitički sustavi” (na preddiplomskom studiju geografije) te “Jadran - političko-geografska problematika” (na poslijediplopmskom doktorskom studiju “Jadran - poveznica među kontinentima”.