Tvrtko Jakovina: Europa pod pritiskom mora povezati ono što se desetljećima nije moglo
Europska unija u novom svijetu, u onom gdje se o Ukrajini pregovara bez Ukrajine i bez Europe, u svijetu gdje je Zelenski diktator, a Putina se tako ne može ni nazvati, u svijetu gdje se kriza na Bliskom istoku zaustavlja bez Europe, u takvom okružju u kojem se ne može računati da će Amerika biti uvijek tu, uzbuna je da se EU reorganizira, poveže, konsolidira - kaže dr. sc. Tvrtko Jakovina, red. prof. s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svog priloga za Magazin piše:
- Nije ovo prvi put da Amerika prekida sa saveznicima. Učinila je to i 1956. Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu u sueskoj krizi, ali tada je učinila dobro. Napustila je i neke druge saveznike, ne uvijek na lijep način, kao u Južnom Vijetnamu, ali ovako veliki preokret nije se do sada zbio. Možda će sada, nakon mjesec dana u kojima je Donald Trump raspakirao, ogolio svijet i preko noći uzviknuo da je car - on, a svijet će biti kako ga veliki i moćni žele krojiti, moći nastati novi, povezaniji EU i Europa nadoknaditi sva desetljeća sporih, nejasnih odluka.
PUNO NEPOZNANICA
Može li se u brzini i pod pritiskom povezati ono što se desetljećima nije moglo? Ovakva, složena, različita Europa, koja desetljećima nije mogla naći čvršće jedinstvo u vanjskoj i obrambenoj politici - dapače, izgubila je Ujedinjeno Kraljevstvo - trebala bi sada, pod pritiskom, pod prijetnjom opstanka, okupiti sve svoje članice i više se povezati. Trebao bi EU pokušati sačuvati svijet demokracije, slobodnog mišljenja, slobodne trgovine, odbijajući imperijalni diktat. Saveznika za takve politike baš i nema; tek možda Kanada, ako ostane samostalna, možda Australija. Japan i Južna Koreja prije će s Amerikom.
Konsolidacija Europske unije prije svega znači da primjerice Njemačka od gotovo 90 milijuna i Malta s pola milijuna ljudi, trebaju pronaći čvršće veze i naći način kako zajednički odlučivati. Kako će se u takvom novom svijetu i nastojanju da se stvori povezanija Europa, EU, ponašati Mađarska i Finska? Jedna se Rusa boji, druga smatra da se s Rusima može dogovoriti i da je predsjednik Putin uvijek držao riječ. Helenska Republika nikada nije bila rusofobna, baš kao ni Slovenija. Nije ni Hrvatska, iako se to posljednjih godina, uvozom vrijednosti iz ekstremno konzervativnih krugova istočne Europe u suradnji s istima u zemlji, pokušalo učiniti. Stvarni, egzistencijalni strah od Rusa imaju oni koji su bili dio ruskog ili sovjetskog imperija. Taj je osjećaj tako dubok i tako živ da je pravo pitanje za Ruse zašto im malo tko, tko je s njima imao izravno iskustvo, vjeruje.
U novom svijetu Poljska je zbunjena zbog 11 minuta dugog sastanka predsjednika Andreja Dude u Washingtonu, nakon sat i pol čekanja na predsjednika Trumpa. Poljska je bila najbolja, najodanija američka prijateljica u istočnoj Europi, zemlja koja dovoljno troši na obranu.
Talijani su u novom svijetu vjerojatno spremni čuvati odlične odnose predsjednice vlade Meloni s predsjednikom Trumpom.
Francuska je stalna članica Vijeća sigurnosti u svijetu gdje UN sve manje i manje znači. Francuska i dalje ima atomsku bombu i (zasad) jedina od EU zemalja. Koliko je Francuska prije svega svoja, a koliko EU predvodnica, trebat će vidjeti. Mnogi su skeptični prema snazi francuske inicijative i teško mogu pretpostaviti da će na to Nijemci pristati. Mogu li uopće Francuzi predvoditi kontinent s predsjednikom koji je imao dobre i hrabre proeuropske ideje, ali je sada nepopularan i dvije godine pred kraj mandata. Mogu li Francuzi sada, nakon više stoljeća, preuzeti i organizirati vodstvo kontinenta?
Skori njemački kancelar Friedrich Mertz u ovako kritičnoj situaciji sigurno neće željeti biti drugi. Previše je ovdje strahova, nepodudarnosti, nejasnoća, brzina kretanja je prevelika.
Nakon minhenskog govora američkog potpredsjednika J. D. Vancea na Valentinovo, francuski predsjednik sazivanjem sastanka za samo neke podijelio je Europu u brzine. Sasvim je jasno da se u krugu 9 pregovara lakše nego u krugu 27, ali kad uopće ne morate pregovarati, već samo diktirati, tada se još lakše i efikasnije upravlja. Trump je tako otvorio sva stara pitanja i podvukao stare nejasnoće. Europa se bojala Rusa u Ukrajini, ali svejedno nije izdvajala puno za obranu. Rusi su napali Ukrajinu još 2014, ali svi, pa i Ukrajinci, obilježavaju tek rat od 2022. Sve se tako pomiješalo.
U takvoj situaciji Republika Hrvatska možda ide i prema parlamentarnim izborima, ne samo lokalnima. U takvoj se situaciji sve više govori o rekonstrukciji Vlade, pa i smjeni ministra vanjskih poslova, iako je Goran Grlić Radman gotovo jednako dugo ministar kao i Mate Granić, pa je zapravo po stažu i mjestu u hijerarhiji diplomacije najvažniji hrvatski diplomat. Trebalo bi pitati, kada sve odgovore ne bismo već znali, zašto bi se tako iskusni ministar mijenjao u trenutku katastrofalne krize u svijetu.
Predsjednik Republike ponovo, čini se, ne odlučuje o onom što je u njegovim ustavnim ovlastima, što će samo produžiti nemogućnost da se Hrvatska postavi, organizira, jasnije odluči što činiti, što može, što bi trebala.
MANJAK RASPRAVE
Sjedinjene Države bile su Hrvatskoj od pomoći, ključne u našoj obrani 1995., u rušenju režima nakon Tuđmanove smrti 2000., u ulasku u NATO 2006., prije ulaska u EU sa Slovenijom. Možda je to ona, nestala Amerika, no odluka o smjeru, politici, putu, ne može se dogovarati bez rasprave, makar i samo onih koji promišljaju, nešto znaju, a to je sigurno više ljudi od jednog, premijera. Rasprave kod nas nema, baš kao što nema stava o Gazi, Grenlandu, Panami, Kongu, pa ni Trumpu. Znamo da želimo brod od Crne Gore i da smo tri crnogorska prosrpska političara proglasili nepoželjnima, da nam smetaju Srbi koji govore da je dubrovačka renesansna književnost srpska, da bojkotiramo hrvatskog člana predsjedništva BiH. Koje su naše pozitivne politike? Koliko je naša potpora Kosovu konstruktivna, a ne samo vezana uz zajednički otpor Srbima? Koliko su bliži odnosi Srba i Hrvata koje su prije nekoliko godina povezivale naše manjine, Hrvat ministar u Vučićevoj vladi i Srbi, tadašnji koalicijski partneri HDZ-a? Koliko smo stipendija dali strancima? Kako smo se pripremili da proširimo "meku moć" na Balkan? Što donosimo Europi i EU-u, kao našu dodanu vrijednost? Kako ćemo u EU-u, koji treba sve veću suradnju, pokazati da surađivati znamo i želimo kad to nemamo između dva pola Hrvatske, između Hrvatske i susjeda? Submisivnost i neimanje stava nije kooperativnost.
Rješenja ratova nikada nema bez dogovora velikih sila, i zato je logično da Trump pregovara s Putinom. Konačnog rješenja, međutim, neće biti ako se ne zadovolje i mali akteri, ne samo Ukrajina nego i Europska unija. Svijet je danas drukčiji. Možda Trump želi poput Nixona učiniti obrat, prebaciti Putina na antikinesku stranu, doći do ruskih ruda… Ni to neće biti lako, a neće ni uz europsku pomoć.
