Ovaj nam je Euro nesretno legao, otpočetka je išlo krivo. Izgubili smo uvjerljivo od Španjolske, a nije da u tom susretu nismo imali šansi. Nastavilo se protiv Albanije i Italije, bili smo u igri za pobjedu do posljednjih sekunda utakmica, a onda nam se dogode ti golovi u sudačkoj nadoknadi. Nismo imali sreće, a i naša igra jednostavno nije bila dovoljno dobra za pobjede. Izgubili smo samo jednu utakmicu na Euru, ali je problem što ni u jednoj nismo pobijedili i brzo smo se vratili kući. I taj povratak ne treba gledati kao katastrofu nad katastrofama, dogodilo se i događat će se. I nama i najvećim reprezentacijama svijeta. I zato ne razumijem toliki jad i kritike koje se sipaju na račun našeg izbornika Zlatka Dalića i reprezentativaca. Ne treba biti prekritičan, samo realan. Ta realnost kaže da sve ima svoj početak i kraj. Ova momčad napravila je velike stvari, osvojila dvije medalje na svjetskim prvenstvima, igrala finale Lige nacija, ali bliži se svome kraju, protiv biologije i starenja ne možeš. Bez obzira na sve, mislim da Modrić, Brozović i društvo, kao i Dalić, nisu zaslužili toliku količinu kritika, oni su toliko toga napravili za hrvatski nogomet da treba vrednovati te stare zasluge i samo im možemo kazati: Dečki, hvala za sve. Propitkuje se trebaju li neki biti u reprezentaciji, ma naši senatori mogu ostati u momčadi koliko žele. Nitko ne očekuje da igraju 90 minuta po susretu, ali neka imaju minutažu u skladu s mogućnostima i ako im se igra za reprezentaciju, neka igraju. Naravno, treba uvesti mlade i polako im davati kjučne uloge. Vjerujem da će tako i biti. Čudan smo mi narod, kad nam je reprezentacija osvajala medalje, onda je to bila sreća, sad kad nismo prošli skupinu, nije nesreća, nego neznanje i kraj svijeta. Kad si pravi i dobar, prati te sreća, nas je u prošlosti pratila jer smo stvarno bili dobri. Ovaj put nismo, pa je i sreća izostala. Zlatko Dalić je na stalnom udaru, a napravio je ono što bi valjda svatko od nas učinio. Pozvao igrače za koje je u tom trenutku mislio da su najbolji, a nakon što je objavio popis, nitko se nije bunio, prozivanja su došla tek poslije. Možda je mogao neke stvari drukčije, uvijek može bolje, ali on je bio s momčadi i valjda imao najbolji uvid tko koliko može, zato je određene igrače stavljao u igru, a druge ostavljao na klupi. Njegova je vizija vjerojatno bila da se naši "zlatni dečki" oproste na velikoj sceni, no, eto, nije išlo, ali nije to kraj, nikako kraj svijeta i neka nepopravljiva katastrofa. Uskoro stižu nove utakmice, novi izazovi. Kult reprezentacije dugo se gradio i neće nestati preko noći, ali ne treba sad biti ni toliko kritičan. Ono što je dobro - ne bojim se za budućnost hrvatskog nogometa, sa scene nam silazi jedna velika, zlatna generacija, ali imamo novih sjajnih igrača. Nakon što su se oprostili Vatreni iz ‘98., mislili smo da više nikada nećemo igrati za medalju na svjetskom prvestvu, a došla je nova, još bolja generacija. I stvorila dobar temelj za mlade dečke.

Mi se već od danas trebamo okrenuti Svjetskom prvenstvu 2026., kroz kvalifikacije za njega, kao i Ligu nacija, uigravati ove mlade igrače, imamo mi i talent i kvalitetu, momčad koja ima glavu i rep te dobro posložen sustav rada. Karte će se ponovno zamiješati, ali Dalić i naši senatori imaju moju punu podršku za ostanak. Ono što su oni napravili, zadatak je koji nitko ne može riješiti. S obzirom na broj stanovnika Hrvatske, bazu igrača, uvjete, ulaganja u nogomet..., mi smo fenomen i čudo. Na dva SP-a osvojiti dvije medalje, probiti se među najbolje nogometne reprezentacije svijeta i tamo biti godinama jednadžba je koja je jednostavno nerješiva.

Marko Babić