Europsko prvenstvo u Njemačkoj ugodna je promjena, prije svih za navijače, u usporedbi s posljednja dva velika natjecanja. Onim ozloglašenim korona pan-Eurom i Svjetskim prvenstvom u Katru.

Njemačka je samo pokazala kako bi FIFA i UEFA u budućnosti trebale voditi više računa o izboru domaćina. U posljednje vrijeme zajedničke organizacije tih završnih turnira postale su trend, ali i noćna mora za navijače. Nažalost, to se neće promijeniti ni u budućnosti, jer sljedeći Euro će se igrati u Ujedinjenom Kraljevstvu i Republici Irskoj, a svjetska prvenstva su još “bolesnije” priče. World Cup 2026 ugostit će SAD, Kanada i Meksiko, a onaj 2030. tek je živi očaj, igrat će se na tri kontinenta! Domaćini su Španjolska, Maroko, Paragvaj, Urugvaj i Argentina. Čisti užas za sve one koji misle pratiti svoje reprezentacije, kao navijači ili izvjestitelji. Dokaz je to kako, posebno FIFA, uopće ne vodi računa o navijačima, zbog kojih je nogomet postao planetarni sport No.1. UEFA je u tome pametnija ako izuzmemo tu posve promašenu ideju Michela Platinija o pan-Euru. U Njemačkoj je užitak bio vidjeti sve te krcate stadione i njihove tribine obojene u boje reprezentacija koje igraju. Atmosfera je sjajna, sve reprezentacije imaju veliku podršku svojih fanova, što bi trebala biti glavna smjernica za budućnost. Nažalost, golem novac koji se okreće oko dva najveća nogometna natjecanja diktira puno toga i prijeti uništenjem duše “kralja igara”. Bez navijača on postaje kao bezalkoholno pivo. Proizvod koji ne nudi konačni užitak. Ostaje pitanje može li se bar UEFA othrvati tom izazovu, te europska prvenstva učiniti još pristupačnijim za šire navijačke mase, a smanjiti broj “korporativnih navijača”, kojima je jedini cilj uslikati se na licu mjesta. Za turnir u Njemačkoj navijačima pojedinih reprezentacija bilo je dostupno po 10.000 ulaznica, što u Njemačkoj čini 50 ili nešto manje kapaciteta stadiona. Oni koji nisu imali sreću ući u taj kontingent, morali su se snalaziti na razne načine, a oni potiču cvjetanje crnog tržišta, što sigurno nije u interesu UEFA-e. Istina, s tolikim brojem navijača dolaze i neke neželjene nuspojave, ali one nisu ni izbliza tako neugodne da bi izazvale zabrinutost. Svjedočili smo brojnim kvalitetnim druženjima navijača iz raznih zemalja, huliganskih ispada, koji su prije nerijetko obilježavali europska prvenstva, dosad uopće nije bilo. Ukupna slika i atmosfera na tribinama bila je - odlična. I ne samo na stadionima nego i u gradovima gdje su se odigravale utakmice. Naglašena je bila pozitiva među navijačima, što je spoznaja koju bi UEFA trebala uzeti u obzir, te bi u budućnosti mogla razmotriti dodatne korake koji bi još više približili kontinentalnu smotru pravim navijačima. Hrvati su se posebno istaknuli brojnošću, ali još više navijanjem. Atmosfera tijekom susreta s Italijom je, usuđujem se reći, bila jedna od najboljih uopće na veliki turnirima na kojima je Hrvatska sudjelovala. Za takav trend može se zahvaliti jednoj pojavi koja je gotovo bila zaboravljena. Nakon dugo vremena na završni turnir nekog velikog natjecanja stigle su ujedinjene snage navijačkih skupina hrvatskih klubova. Upravo su ti ljudi bili generatori sjajnog navijanja, pa bi bilo lijepo kada bi se taj trend nastavio. Prije smo bili svjedoci brojnih trzavica na realciji HNS - navijači, ali u Njemačkoj se opet pojavilo toliko potrebno jedinstvo, koje nas je krasilo na prvim velikim natjecanjima.

Njemačka je jako lijepo iskustvo, koje će se, vjerujem, nastaviti.