Nakon završene osnovne i srednje glazbene škole upisuje Umjetničku akademiju u Osijeku te njezinim završetkom stječe zvanje magistra glazbene pedagogije. Izvođački put započinje tamburaškom glazbom uz suradnje s brojnim tamburaškim orkestrima i sastavima, put nastavlja uz bas-gitaru, što ga dovodi do brojnih poznatih glazbenika poput Jacquesa Houdeka, Tedija Spalata, Vanne, Lu Jakelić i drugih. Trenutno je aktivni član benda Mije Dimšić, Rade Šerbedžije & Zapadnog kolodvora i Gine Damjanović. Dario Hleb govori nam više o dosadašnjem glazbenom putu i aktualnim planovima.

Od najranijih ste godina vezani uz glazbu, umjetnost. Tko je zaslužan za te početke, tko vas je usmjerio prema glazbenoj školi?

- Ne znam od kojeg se trenutka računa zaslužnost i početak, ali mislim da je to skup svih utjecaja, od naslijeđenih gena do konkretnih osoba koje kroz život taj talent prepoznaju, usmjere i poguraju. Otac mi je bio glazbenik, pa sam zasigurno povukao tu crtu s njegove strane, odmalena je bila puna kuća instrumenata, gramofonskih ploča, kaseta, pa sam imao dovoljno veliko igralište za početak. Glazbeni put postaje tzv. služben upisom u osnovnu glazbenu školu s devet godina, a na prijedlog profesora iz glazbenog Dragutina Stivaničevića i kratki nagovor prijatelja da to bude tambura, a ne klavir koji sam zapravo želio upisati, kako bismo zajedno mogli pohađati sate. I, eto, upravo me upis na taj instrument s vremenom oblikuje, gradi i kroči put, uz veliku podršku moje majke od samog početka tog puta. Poslije je ta strast prema glazbi i instrumentu samo rasla i razvijala se, što se još uvijek događa.

Tambura vam je donijela brojne suradnje s tamburaškim orkestrima, vjerujem i putovanja? Recite nam više o imenima i suradnjama iz tog dijela vašeg glazbenog puta.

- Da, tambura je ta s kojom sam kročio put, od prvog profesora Marinka Ergotića i njegova tamburaškog orkestra Glazbene škole Franje Kuhača preko Slavonskog tamburaškog društva Pajo Kolarić pod vodstvom Dragutina Stivaničević pa sve do Tamburaške škole i tamburaškog orkestra Batorek te orkestra "100 tamburaša". Oduvijek sam volio biti dijelom orkestra ili pjevačkog zbora. Prva su putovanja bila upravo s tim orkestrima, počevši od Hrvatske preko Mađarske, Austrije, Poljske, Nizozemske pa sve do daleke Kine. S vremenom su se te orkestralne aktivnosti pretočile u manje sastave i tamburaške bendove s kojima sam počeo surađivati, poput Gentlemena, Ravnice, Kasa, Tamburaša slavonske krvi, kao "svirač na zamjeni", ili autor glazbe i aranžmana. Deset sam godina aktivno svirao berdu u tamburaškom sastavu Prijatelji iz Đakova, s kojima me je put opet vodio u neke druge zemlje poput Švicarske, Njemačke te me doveo do suradnje s velikim imenima tamburaške scene poput Krunoslava Kiće Slabinca, Stjepana Jeršeka Štefa, Šime Jovanovca i dr. Na tom sam putu skupio vrlo vrijedna iskustva koja su mi temelj za današnji rad.

Kada se kod vas javlja zanimanje za bas-gitaru? Što vas je privuklo?

- Iako sam svirao berdu, nisam razmišljao o bas-gitari sve do srednje škole dok mi ekipa nije predložila da im se pridružim u rock-bendu. I tu se lagano događa račvanje glazbenih putova i bas-gitara ulazi sve više u moj život. Kroz rock-bend Pojava do Jazz Big benda Art club Osijek i nakon toga deset aktivnih godina u osječkom NO jazz bendu. U tom razdoblju sve više nekako "postajem" bas-gitarist i otvaraju mi se nove suradnje. Što me je privuklo? Neki novi, drukčiji svijet, s puno širim glazbenim i životnim mogućnostima, jedno potpuno novo igralište za igranje.

Nije to bio nekakav površni interes, zapravo ste istraživali i istražujete razne glazbene stilove?

- Pa, evo, izgleda da nije bilo površno. () Da, oduvijek sam imao ljubav prema različitim glazbenim stilovima, jer svaki novi stil glazbe je i drukčiji način razmišljanja, ponašanja, života, pa je zanimljivo pokušati biti u više njih. Nikad nisam imao mira što se toga tiče, odmalena sam volio odlaziti na koncerte klasične glazbe usporedno s koncertima urbanog stila poput rocka, funka, popa, jazza, pa čak i metal i punk svirki. Mislim da svakoj vrsti glazbe treba dati priliku jer nikad ne znaš što se krije dublje unutar nje. Zanimljivo je da se zapravo ni u jednom stilu glazbe ne osjećam potpuno svoj, a opet ih sve jednako snažno doživljavam i osjećam. Ne mogu reći: "E, ovo je moj stil glazbe." Valjda se još tražim. ()

Pohađali ste i brojne radionice, seminare i predavanja poznatih basista.

- Da, dosta sam vremena uložio u pohađanje raznih master classova, radionica i seminara svjetski poznatih jazz-imena poput Jeffa Berlina, Miroslava Vitousa, Linde May Han Oh, a nezaboravna mi je i ljetna jazz-radionica u Grožnjanu pod vodstvom Vladimira Samardžića i Gorana Rukavine. Da ne zaboravim same početke sviranja bas-gitare i mog prvog mentora, prof. Zvjezdana Marjanovića, koji me je uputio u samu srž tog instrumenta i znatno ubrzao put, a to čini još i danas. Iz svakog predavanja dobijem puno širine, znanja, upute što trebam raditi da bih napredovao kao muzičar i kao basist, a onda je na meni da na tome radim. Zapravo je u tomu svemu bitno shvatiti da je to neprestani rast, treba razviti svjesnost o trenutnom znanju (ili neznanju) koje treba graditi i razvijati. Kao pedagog i sam predajem već niz godina u Umjetničkoj školi Beli Manastir, a od 2023. sam dobio priliku i zadovoljstvo predavati i novim bas-gitaristima u glazbenoj školi Music Art Incubator u Osijeku. Mislim da je lijepo i korisno prenositi naučena iskustva onima koji to žele i tako nekom eventualno ubrzati njegov put i rast kao što su to drugi učitelji činili meni, i još čine.

Kada i s kim ostvarujete prve ozbiljnije suradnje?

- Prvom profesionalnom suradnjom smatram Tamburaški sastav Prijatelji iz Đakova, s kojima sam od 2008. ostvario mnoge studijske, radijske i televizijske projekte, singlove, albume… naučio kako to sve funkcionira. U to sam vrijeme odsvirao i nekoliko koncerata s Tedijem Spalatom i shvatio koliko ljepote ima u raznim stilovima glazbe. Također sam na ozbiljnoj glazbenoj razini dugi niz godina surađivao s osječkim NO jazz-bendom, a 2016. dogodila se suradnja s Mijom Dimšić, koja taj profesionalizam diže na još višu razinu. Usporedno s Mijom događa se suradnja s Radom Šerbedžijom & Zapadnim kolodvorom, čiji sam aktivni član od 2019., te bendom Nera & Updown, s kojima 2022. izdajem prvi singl Danas mijenjam sve. Tada se kreću nizati i sve češće koncertne suradnje s Jacqeuesom Houdekom, Vannom, Ginom Damjanović, Lu Jakelić i dr. Zahvalan sam za svaku od njih.

Puno je truda i rada iza vas, što dalje?

- Plan je održati se živim i zdravim kako bih i dalje mogao uživati u blagodatima života, glazbe i putovanja. Puno je projekata na putu, suradnji s mnogim izvođačima, što studijski, što na pozornicama, pa me to jako raduje. Planiram se graditi kao muzičar sve više i s vremenom početi snimati svoju autorsku glazbu koja bi bila spoj svih ovih utjecaja i stilova koje sam kroz život prolazio i prolazim.

Ima li u tim planovima mjesta za knjigu i čitanje?

- Knjige su uvijek u planu, ali ponekad nedovoljnim tempom. Najviše volim čitati autobiografske knjige glazbenika kako bih zavirio u njihov način razmišljanja, pa bih tako mogao savjetovati autobiografiju Erica Claptona, Život kao jam session Boška Petrovića, a trenutno čitam autobiografiju Milesa Davisa koja mi je već na prvih nekoliko stranica zadržala pozornost. Nakon toga imam u planu pročitati 12 nota: O životu i kreativnosti Quincyja Jonesa za koju sam čuo mnoge preporuke. I tako, planova je kao i u svemu puno, pa ih treba rješavati korak po korak.