Već sam u nekoliko navrata otkako sam kolumnistica Glasa Slavonije imala potrebu upozoriti na obveze svih nas vezano uz vršnjačko nasilje. Nakon toliko godina u sustavu skrbi o djeci i mladima rekla bih da se nismo baš puno odmaknuli od mrtve točke. Kako i inače u životu biva, često žrtva izvuče deblji kraj, a zlostavljač i dalje uredno nastavlja zlostavljati neko drugo dijete.

Iz iskustva znam da se mijenjaju algoritimi kojima se pokušava riješiti problem vršnjačkoga nasilja, ali u praksi, nažalost, rijetko je koji i zaživio. Žrtva često odlazi iz škole, zlostavljač u njoj ostaje i dobiva potvrdu da je opravdano nekome zagorčavati život samo zato što misli da "mu se može".

Roditelji su i sami često sudionici takvog djetetova nasilničkog ponašanja, opravdavaju njegovo ponašanje, idealiziraju ga, umanjuju važnost posljedica koje ima na tuđe dijete ono što čini njihovo dijete. Posebna su meta djeca koja su na bilo koji način drukčija, a očito današnje društvo ne mari za različitosti, nego je težnja da nas sve ukalupi, stavi u okvire. Dakle, uvijek su meta tuđe zlobe djeca koja su nježnija, krhkija, vulnerabilnija, tiša, kako mi i sama znaju istaknuti: "Mi smo oni nevidiljivi za koje bi svi najradije da ne postojimo." Nekada se u razredima itekako pazilo na djecu koja su imala neke smetnje u razvoju, u učenju, u pisanju, u izražavanju, uključio bi se razred, nastavnici, pa i roditelji. Nije postojalo milijun stručnih algoritama, pravilnika, službi, a sva su djeca ipak uspjela završiti školovanje i pritom prikupiti dobre i lijepe uspomene na školski dio života. Ako bi nekom palo na um na bilo koji način tlačiti slabijega, vrlo brzo i učinkovito roditelji bi znali to riješiti, a onaj tko se usudio dirnuti u slabijega, morao se ispričati zbog vrijeđanja ili ponižavanja, a da ne kažem što je tek bilo ako bi netko nekoga ozlijedio. Kućni odgoj, angažman roditelja, čvrst stav učitelja i profesora o tome kako je neprihvatljivo da snažniji tlači slabijega, sve se to dobro znalo i do toga se, uglavnom, i držalo. U igru smo se svi uključivali, slabiji je možda manje mogao šutati loptu, ali je zato mogao biti sudac ili brojiti poene, i bio je dio naše igre i našeg društva. Nisu se roditelji svađali oko toga čije je dijete u pravu, a čije u krivu, niti im je padalo na pamet istjerivati pravdu da bi dokazali da je njihovo dijete superiornije u bilo čemu. I tako su djeca imala priliku sama rješavati eventualne međusobne razmirice, bez upletanja roditelja, a kontinuirano dugotrajno zlostavljanje nekog djeteta u vrijeme mog djetinjstva bilo je potpuno nezamislivo. Srezalo se to u korijenu.

Godinama me zgražava spoznaja koliko je teško djeci koja trpe mjesecima čak i godinama ponašanje druge djece koja si iz kojekakvih pobuda uzmu za pravo da vršnjaka pljuju, naguravaju, udaraju, tjeraju da kleči na podu, ismijavaju ga, nazivaju pogrdnim riječima, mokre po njemu, lijepe mu razne etikete, izoliraju ga, vrijeđaju po društvenim mrežama, snimaju uvredljive videouratke i distribuiraju ih po raznim platformama, zatvaraju u mračne prostorije, otuđuju im stvari, kradu doručak, gađaju ih tim istim doručkom, naguravaju im hranu u usta, bacaju bicikl ili romobil, šaraju po bilježnicama, pod odmorom ih kontinuirano vrijeđaju, izazivaju, prijete... Roditelji uvijek govore isto: Ništa ne možemo jer se svi ograđuju. Od čega? Od toga da prešutno odgajamo buduće psihopate, delinkvente, zlostavljače, dopuštamo da isto to ponašanje koje društvo već desetljećima prešutno tolerira samo nastave preslikavati u svojim obiteljima, radnim okruženjima, socijalnim i općenito društvenim segementima. I onda se pitamo kako je moguće da je stalno u porastu broj svih i kaznenih i prekršajnih djela kada imamo milijun raznih algoritama, postupnika i uputa. Očito, ničem ne služe.

Sama se često znam upitati kako bih ja reagirala da moje dijete iz škole dođe kući, primjerice, ispljuvane odjeće. Pitam se kako roditelji sve to trpe, a posebno osjećaj bespomoćnosti i nemogućnosti često da zaštite svoje dijete. Najgore je od svega što mi većina roditelja kaže isto, da su im preporučili, gdje god da su se obratili, da će jedino nešto postići tako da se jave kroz medije. Dakako, rijetko će koji roditelj željeti dodatno traumatizirati svoje dijete i izložiti ga javnom upletanju u probleme.

Dakle, kada se pitamo kako smo zapeli u društvu agresivnosti u kojem su žrtve nevažne, sjetimo se odakle potječu sva ta osnaživanja, i zašto od dječje dobi dobru djecu kažnjavamo, a agresivnu često osnažujemo da i dalje budu pokretač zlostavljanja. I tko uopće danas u demokratskom društvu, a što se stalno ističe, ima pravo oduzimati nečiju slobodu na sigurno, mirno, bezbrižno školovanje, na život bez ograničavanja osnovnih ljudskih potreba. Priroda mog posla je takva da mi se ljudi uglavnom žale - djeca na težinu svakodnevnoga života u kojemu imaju često osjećaj nepravde i uskraćenosti pa žele obraniti svoje pravo na slobodu, sreću i mir, ali ne uspijevaju.

Dopustili smo odavno, i to prešutno, da olako prihvaćamo određene vrijednosti ili stilove ponašanje koji su doveli do toga da se danas dobar i pristojan čovjek, isto kao i dobro odgojeno i pristojno dijete, pitaju: Ima li išta još smisla?

Ja i dalje čvrsto vjerujem da je istinsko dobro jedino što može održati ravnotežu u ovom odavno nagriženom društvu u kojem smo izloženi (zlo)volji nasilnika. Ta tiranija loših mora prestati - zbog djece.