Apatija jede ljude, opaža se to na svakom koraku. Mnogi se ne žele pomaknuti, a svi traže neku novu dimenziju i sebe i svog života. Opaža se opća stagnacija, kao da svatko očekuje da onaj drugi poduzme prvi korak koji će olakšati i njemu i drugom do njega.

Sve sam manje voljna ispijati kavu u društvu, moja mi djeca prigovaraju što se sve češće osamljujem, opravdavajući to činjenicom kako sam većinu vremena okružena ljudima, pa trebam poneki sat samo za sebe i svoje misli. Sve što sam napisala, istina je, ali priznajem i da pomalo zazirem od ljudi, upravo zbog toga što često sumnjam da će me obična kava stajati puno više. Ne u materijalnom smislu, dakako.

Gotovo svakodnevno nalazim potvrdu da se čovjek sve više boji drugih ljudi, pa nije čudno da se ljudi sve više okreću kućnim ljubimcima, hobijima, čak i ovisnostima, jednostavno im više nije ugodno u društvu. To se, dakako, prelijeva i na djecu, koja bi zapravo trebala brusiti svoje socijalne vještine upravo u kontaktima sa sebi sličnima, dakle vršnjacima, iako je većini danas očito posvema dovoljna aplikacija umjetne inteligencije, koja, kako mi kaže jedan dječak, "daje sve što čovjeku treba". Danas mi je jedan pacijent postavio dobro pitanje: Možemo li govoriti o ovisnosti o virtualnom svijetu kada si danas, ako nisi dio brojnih platformi, zapravo u zaostatku za svime, od novih informacija, iskustava, spoznaja, ponude poslova do sklapanja dobrih i korisnih poznanstava, pa i ljubavnih odnosa... i kako onda sve to ugurati u sat vremena dnevno a da nisi dio statistike "ovisničke populacije"? U pravu je, kao što je i drugi korisnik jedne zajednice u pravu kada kaže kako su, iako je današnjem tinejdžeru sve dostupno i praktično su mu sve informacije na pladnju, baš oni "najnespretnija i najograničenija generacija, koja živi i djeluje prema nečelu: što mi treba sada, ovog trenutka, uzimam, za sve ostalo baš me briga. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti klinci koji imaju širinu, opću kulturu, koji uvijek žele znati više i bolje, s kojima se mogu voditi dugi razgovori u kojima se možete filozofski pripetavati i gađati argumentima iz pozicije buntovnika (njega/nje) i vas iskusnoga, odrasloga, pa da vas preplavi sreća kada vas mlađi matira količinom informacija. Bez obzira na poraz, uživali ste u razgovoru s mladom osobom koja se s tako puno žara, baš srčano, iz pozicije svoje mladosti i mladenačkih ideala, buni protiv nekih vaših uvjerenja i pri tome se koristi sličnim informacijama, ali na potpuno drukčiji, njoj prihvatljiviji način.

Danas su djeca sklona olako prelaziti preko "kulture općeg znanja", iz rječnika uzimaju samo nužno im potrebno, o sportu znaju dio koji se odnosi na one koji dobro zarađuju, pjevačice su one koje su izgledom, tekstovima i ritmom takve da im u nekom trenutku pomognu preživjeti trenutačnu frustraciju bez puno razmišljanja o tome što je zapravo bit pjesme, a čitanje knjiga od više stotina stranica njima je potpuni gubitak, ionako im predragocjenog, osobnog vremena. Je li onda internetska revolucija pomogla našoj djeci u tome da su nas praktično u svemu pretekla?

Usudim se reći da nije, jer bez obzira na to što su možda tehnološki puno spretniji od nas i na neki se način lakše nego odrasli prilagode novim inovativnim sadržajima i tehnologijama, istovremeno su osuđeni na pasivan pristup i slabo iskorištavanje svojih resursa u tome da nešto i sami stvore. Nema više velikog truda da se učenjem dođe do neke spoznaje, za to im služi umjetna inteligencija, koja istovremeno slabi njihovu (međutim, nitko im to ne želi reći), a djeca nisu svjesna da time ne razvijaju osobnu svijest i vlastita promišljanja o nečemu što ih zanima ili što bi htjela promijeniti. Upravo u tome i jest kvaka, jer promjena je pokretač svega. Nude im se gotova jela, skraćeni sadržaji knjiga, sprave za vježbanje na kojima se treba najmanje truditi, poznanstva ili kontakti u kojima se ne trebaju previše izložiti ili posebno potruditi da nekoga osvoje ili zadrže, jer jedan potez na mobitelu u trenutku okonča loš odnos ili vezu, a blokiranje je odavno postala rutina kojom se rješavaju onih koji im u nekom trenutku iskažu drukčije mišljenje ili stav.

Najpogubnije od svega je što im se nude i gotovi stavovi, nečiji drugi, ideje koje nisu njihove, ali im se prezentiraju kao nužno im potrebne, brojni, često štetni i rizični, vrlo manipulativno i usto suptilno ulaze u njihove živote i ispunjavaju praznine nastale roditeljskim neangažiranjem, pasivnost školskog sustava i općenito sustava u kojemu se klinci nalaze pritom je otegotna okolnost, djeca osjećaju da su na marginama interesa, čini se kako se ne može stati na kraj alkoholu, drogama, pušenju duhana, energetskim pićima, pedofilima, klađenju i slično. A može! Mora!

Dakle, jesu li današnja djeca doista profitirala od tehnologije? Okrenite se oko sebe, pogledajte društvo u cjelini i položaj djece u njemu, pa ćete lako odgoviriti na to pitanje.