Zamolila me studentica da joj pomognem u pisanju prikaza slučaja za jedan kongres i tako mi je, i ne znajući, dala ideju za kolumnu o tome kako na isti događaj možemo različito reagirati a da teškoće ne budu prepoznate, pa i posljedice budu drastične. U kontekstu prikaza osvrnule smo se na prošlogodišnji brutalni događaj tragičnog karaktera koji je cijelu zajednicu, i našu i susjednih država, podsjetio na potrebu da se svi puno više usmjerimo na mentalno zdravlje djece.

Rekla bih da nas čekaju još zahtjevniji izazovi u radu s djecom i mladima općenito, s obzirom na to da smo brzopotezno preuzeli mnoge modele drugih zemelja Europske unije a da se nismo pripremili za ono što nas u praksi očekuje. Ne postoji organizirana forenzička skrb za djecu mlađu od 18 godina koja su počinjitelji i kaznenih i prekršajnih djela, za djecu ili adolescente koji su počinitelji ubojstava, težih krađa, razbojstava, nasilničkog ponašanja i slično. Dakle, kada se razmatra "interes djeteta", gotovo nikome ne pada na pamet ni to da moramo konačno razviti mrežu kvalitetne skrbi za djecu u području mentalnog zdravlja, ali i dio koji se odnosi na forenzički smještaj, skrb i tretman djece i mladih kao počinitelja ozbiljnih djela.

Vratimo se na početak priče, vezano uz posljedice samoga tragičnog događaja u svibnju prošle godine. Ubrzo su stigle prve povratne reakcije na sam događaj, kada smo svi bili zgroženi što su mnoga djeca i mladi odobravili okrutni čin i divili se nekome tko je preuzeo "pravdu u svoje ruke". Tu su skupinu različite stručne službe brzo prepoznale i usmjerile ju nama da dalje procijenimo rizičnost takvog ponašanja. Međutim, ja sam uočila i onu drugu skupinu djece i mladih, onih koji, zbog toga što reagiraju na drukčiji, "tihi" način, često bivaju neprepoznati, a upravo ta skupina zna u konačnici eksplodirati kao ekspres-lonac.

Znate ono, zna se reći "bio je tih, nikada nitko nije čuo za njega, uvijek je bio tih i povučen", a odjednom - tragedija. Često se to događa zato što gotovo svi reagiraju na one vrlo uočljive, vidljive, one koji su prkošljivi i javno ističu svoje namjere, ili su stalno u rizičnim obrascima ponašanja, oni vrište i njih se opazi, razvidno je da ih treba na neki način smiriti i pomoći im. Izmakne nam druga kategorija, koja je također pokazala svoju reakciju na tragediju, ali na drukčiji način, koji uglavnom nikome ne upali alarm.

E ti su drugi tek opasnost da puknu i dovedu se, bez pomoći koja im je potrebna, do ruba. Odbijaju komunikaciju, povlače se u sebe, dane i sate provode na sadržajima virtualnog svijeta promatrajući krv, ubijanje, mučenje, idealiziraju ubojice i nasilnike, ali sve to skupljaju u sebi, okolina ih ne vidi, ne prepoznaje taj oblik reakcije na tragediju, odnosno na višestruka ubojstva. Njih se pušta da i dalje u tišini svoje sobe hrane svoju fragilnu psihu lošim i negativnim sadržajima, ohrabruju se igrama virtualnog sadržaja, u kojima satima ili danima ubijaju "razne likove" i izlaze kao "junaci". Polako poput pretrpanog lonca u sebe stavljaju sve i svašta do trenutka kada se dogodi "iznenadna eksplozija" i naočigled miran sustav postane razoran i ubojit.

I onda idemo ispočetka, uvijek s pitanjem: Kako nitko ništa nije opazio? Zato što uvijek oni stalno prkosni, rizični, agresivni, buntovni zakrile horizont gdje su ove "tempirane bombe". Dakle, bit je da shvatimo kako u mentalnim poremećajima nije uvijek sve kristalno jasno, kod psihičkih bolesti jako su bitne sitnice koje mogu ili pomoći ili odmoći da se na vrijeme prepozna je li netko ili nije potencijalno opasan za okolinu. Ne može se javnost postavljati u ulogu onog tko samo osuđuje i baca krivnju na sustav i ljude u sustavu, jer problem je puno širi i tek kada shvatimo da moramo uključiti u sustav sve kategorije (roditelje, tete u vrtiću, učitelje, profesore, susjede, prijatelje, vršnjake...) na način da sami osvijeste vlastitu odgovornost i da reagiraju, da ne okreću glavu od problema, da se ne drže one "nije moje da se miješam iako vidim da dijete više nije kao prije"...

Društvo u kojemu se radi po principu zajednice koja se brine i zajednice koja se želi uključiti i djelovati za dobrobit pojedinca, time i svakog djeteta, može predvidjeti tragičan slučaj poput onog u Beogradu. U nezrelom društvu, koje ne reagira na vrijeme, ni institucionalno ni na razini pojedinca, u kojem svi sve znaju tek naknadno, kada se tragedija već dogodi, a prije nisu djelovali zbog raznih razloga, tragedije će se događati. Zapamtite, obveza je svih nas odraslih da u svakodnevnom kontaktu s djecom ili mladima pokušamo prepoznati “prve znakove”. Kada vam se ta lampica uključi, aktivirajte se i usmjerite nekog stručnog na to dijete ili mladu osobu. Malo može u tom slučaju značiti puno.