Dugo godina pratim fenomen pretjerane dijagnostike psihičkih poremećaja u djece, i to na način da dijagnozu najmanje postavljaju liječnici educirani za to - dječji i adolescentni psihijatri, nego se u konačnici dogodi da smo upravo mi posljednji u nizu kojima dijete stigne, a prije toga se godinama povlači po različitim sastavnicama sustava s "nekom dijagnozom". Ta je hiperprodukacija često posljedica i stava da u tom polju svi znaju sve i da su svi kompetentni za navedeno područje. Jasno da nisu, posebno kada se zbilja radi o bolesti za koju su jasno navedeni klasifikacijski kriteriji i usto je iznimno važno i kliničko iskustvo, znanje i kvalitetna procjena liječnika - dječjeg psihijatra.

Zašto želim danas o tome? Zato što, nažalost, zbog hiperprodukcije različitih dijagnoza, u sjeni i sa strane ostaju djeca koja stvarno i jesu u spektru različitih vrlo ozbiljnih psihičkih bolesti. Je li nas tragični slučaj u Beogradu ičemu naučio? Nije. Imamo li odgovor na takvo stanje? Nemamo. Djeca su i dalje ispod radara, fokus je na svemu, najmanje na njima, interes djece nije prioritet, češće je to interes onih roditelja koji svoju odgojno-pedagošku neučinkovitost često prebacuju na zdravstveni sektor, koji, primarno zbog toga što nema dovoljno stručnjaka, ne može i ne treba rješavati probleme koji su ponaprije posljedicae neodgoja, ne bolesti. Predugo se i dalje dopušta rizičnim i lošim roditeljima da kontinuirano čine štetu svojoj djeci, javnost je često nepravedna, jer s jedne strane kritizira sustav, a s druge strane očekuje promptno reagiranje tog istog sustava. U njegovim smo segmentima radi "brzog prihvaćanja različitih ljudskih prava i europskih vrijednosti" dopustili da loši roditelji crpe sustav do besvijesti bez adekvatne posljedice, a dobri su roditelji kažnjeni naprvu ako nešto pogriješe. Načelno su svi za djecu, u praksi su djeca vrlo često na marginama, jer je rad s njom težak, iscrpljuje, nije gratificiran, i nije rad samo s djetetom nego i s puno kompleksnijom patologijom. Najlakše je reći da sustav nije dobar, međutim, u javnosti se čestu najmanje čuje glas onih koji rade i djeluju aktivno u tom sustavu, prije se prilika daje javnim osobama koje imaju svoj "rezervirani" prostor u medijima, pa se očito njima više vjeruje nego ljudima koji na rubu izgaranja godinama krpaju ono što se više pokrpati ne da.

Nije istina da mi koji smo u različitim segemntima sustava ne znamo što bismo, itekako znamo, samo nemamo gdje, jer ustanova specijaliziranih za rad s djecom i iz ponašajnih smetnji i iz rizičnih ponašanja nema, kao ni specijaliziranog osoblja. Novac se radije troši na ono što se vidi iz aviona, a kada se dogodi neka tragedija, svi imaju isti stav: "Sustav je zakazao!" Zapravo, nije mogao zakazati jer nije se ni mogao adekvatno pokrenuti upravo zbog javnog mišljenja "kadija te tuži, kadija te sudi". Obeshrabruje i mene što zlostavljači godinama mogu "voziti slalom" kroz sustav, provlačiti se kroz rupe u zakonima, da su djeca u sustavu izložena višegodišnjim sudskim postupcima jer zakoni i propisi dali su roditeljima pravo da se tuže i godinama uništavaju interes i dobrobit djeteta.

U posljednje se vrijeme svako malo izvuče sintagma "najbolji interes djeteta", ali u prolongiranim sporovima sustav je, nažalost, zapravo, ne svojom krivnjom, usmjeren upravo na dobrobiti roditelja, a ne njihova djeteta. Naša je javnost nepravedna u nekim situacijama, kada uredno "opali " po ljudima unutar raznih sastavnica sustava a da pri tome ne razmišlja o tome kamo s djetetom kojega roditelj ne želi, a nema dovoljno ustanova za smještaj ni adekvatnih udomiteljskih obitelji. Ne može se samo uzeti dijete i premjestiti ga u neku obitelj, iznimno je važna sistematična i temeljita procjena obitelji koja prima godinama traumatizirano dijete, jer u praksi sam i sama često imala priliku vidjeti djecu smještenu u obitelj u kojoj se zanemarivanje i zlostavljanje samo nastavilo.

Načelno, vrijeme je da se prestane samo papagajski ponavljati “u najboljem interesu djeteta” ili “za dobrobit djeteta” jer očito se dosadašnjom praksom i općenito pristupima nismo baš proslavili. Vrijeme je konačno uvesti pojam “žurna zaštita djeteta od rizičnih roditelja”, pa i pod cijenu da se, ako se nakon godinu dana nisu u stanju dogovoriti, dijete izmakne negdje drugdje, gdje neće stalno biti u fokusu roditeljskih sukoba, svađa, prijepora, prolongiranih sudskih sporova i slično. Neka djeca ulaze u sudske sporove s devet godina, a ni nakon osam godina rješenja nema. Pitam se tko će djetetu nadoknaditi vrijeme koje je provelo u tim nemilim situacijama, tko će mu nadoknaditi izgubljeno bezbrižno djetinjstvo. Dakle, koliko god stalno upozoravamo na interes djeteta, on nam je negdje izmaknuo. Tako je i s djecom koja već s tri godine dolaze u sustav, ulaze na psihijatriju jer ih je netko prepoznao kao hiperaktivne, a hiperaktivnost se ne dijagnoisticira nikome prije dobi od sedam godina! Zašto? Zato što hiperaktivno nije nemirno i neposlušno dijete, nego vrlo kompleksna klinička slika, gdje svoj obol daje liječnik u suradnji sa suradnim strukama, a ne ulica i kvazistručnjaci.