Bilo mi je teško ovih dana gledati kako je jedan mladić izgubio život zbog agresije drugih. S obzirom na to da i sama imam dvoje djece slične dobi, s tim da je jedno na studiju izvan Osijeka. Oboje su punoljetni, ali ako mi se ne jave na telefon, razina mog straha često je takva da mi dođe sjesti u auto i otići provjeriti je li sve u redu. Znam da zvuči pretjeranim, ali u tim trenutcima, zbog svega što i u poslu vidim, čujem i svega što znam, nekada si ne mogu racionalizirati da ne mogu sve kontrolirati, najmanje njih.

Svako malo netko pokrene peticiju, povremeno se organiziraju prosvjedni skupovi na kojima se uglavnom odazove mali broj entuzijasta ili roditelja koji su itekako opravdano zabrinuti jer danas odgojiti dijete, i uz to ne strahovati stalno od toga da će mu se nešto loše dogoditi, gotovo je nemoguće.

Nažalost, svaki dan, doslovno, svjedočim da se agresija tolerira na sve moguće načine, da je postalo gotovo normalno povlačiti se pred pasivnom ili aktivnom agresijom na svim razinama, u školi posebno, gdje se većina agresivne djece rješava opomenom, ukorom ili premještanjem u drugu školu. Roditeljska je odgovornost nikakva, uloga nastavnika i profesora nepravedno i neutemeljeno umanjenja, a postavlja se pitanje o ulozi stručnih službi koje često, nekad iz neiskustva, nekad iz straha od agresivnih roditelja, odmah dijete prebace u sustav psihijatrije. I tu nailazimo na novi problem, s obzirom na to da je danas postalo očito prihvatljivo nedostatak odgoja u obitelj, roditeljski neangažman ili roditeljsko neznanje kupirati slanjem djece u medicinski dio sustava. Vrlo često se zbog nefunkcioniranja svih sastavnica unutar sustava dijete "odgaja" farmakoterapijom, odnosno lijekovima, da ga se koliko-toliko smiri.

Dakle, neodgoj se stalno trpa u bolest, i za koju godinu, kada ta ista ekipa djece učini nešto jako loše, ispada da su bila od djetinjstva psihički bolesna, pa ih onda na neki način i zakon rehabilitira i "pomiluje". Dakle, javnost, s jedne strane, pritišće nas u sustavu da djelujemo, a s druge slabi isti taj sustav često svojim nerealnim zahtjevima, ne poznavajući zapravo kako sustav doista djeluje i što se, realno, u njemu događa. Vrlo često hrani se roditeljski agresivni pristup, prijetnje medijima i sličnim okolnostima, potiče se rizično i neadekvatno roditeljstvo, a po modelu učenja isto se prelijeva i na dijete. Jasno je da dijete ne preuzima odgovornost zbog svoje razvojne nezrelosti, ali rizično je ako to djeci uporno ponavljamo, a pri tome ne činimo ništa da preveniramo ili spriječimo tragične događaje. Ispada da je danas čovjek sretan ako mu dijete preživi pubertet i noćne izlaske. Kada se govori o onima koji godinama zlostavljaju druge, svi su vrlo obzirni, ne žele pred kamere, oprezno biraju riječi, ne žele se upustiti u raspravu o strašnim okolnostima koje zahvaćaju ovo društvo. Danas je, zapravo, najteže biti normalan, pristojan, odmjeren, nekonfliktan. Očito je pandemija (a bilo je potrebe i prije nje!) dovela do toga da prvo moramo redefinirati pojam normalnosti. Netko je u jednom trenutku uveo sintagmu "novo normalno", naslućujući da više ništa neće biti kao prije, normalno.

Dobri ljudi, vrijedni ljudi, ljudi koji imaju izgrađen moralni sustav vrijednosti, usađeni superego kojih ih kontrolira i ne da im da zlostavljaju druge, da uživaju u patnji drugoga... e to je već raritetna kategorija u današnjem svijetu gdje će, valjda, uskoro umjetna inteligencija kreirati sve, pa i odgoj djece, koja, umjesto da su spremna za druženje i za sve ostalo lijepo u životu, sve češće odabiru agresiju prema drugima.

Pitanje je čije je dijete sljedeće na redu. Dakle, ideš kupiti kiflu ili burek, a dobiješ nož u srce ili metak. I onda mi se sin i kći stalno žale jer ih zovem sto puta na dan i provjeravam jesu li dobro. Kad ću prestati, pitaju, no roditeljski je strah danas opravdan, opasnosti vrebaju sa svih strana. Inače se rijetko kada upuštam u rasprave na društvenim mrežama, ne zato što ne bih imala što reći, nego nemam vremena, a nekad ni volje. Ali iskomentirala sam jednu emisiju gdje se ljudi tek upoznaju i trebaju se odlučiti na tzv. bračni život. Zašto sam iskomentirala? Zato što mi upravo zbog sličnih “eksperimenata” dolaze djevojke koje su u svojim očima ružne, neprivlačne, debele, mršave, neugledne, nedostojne pravih “narcis” likova koje ženu gledaju jedino kao trofej vrijedan divljenja njegovih prijatelja i kolega. Ne kao osobu za skladan zajednički život, kao buduću partnericu, majku, osobu vrijednu poštovanja zbog njezine osobnosti, intelekta, osjećaja... To su ti loši uzori o kojima stalno pišem. Prema tome, pazite na svoju djecu, odgajajte ih vi, ne čekajte probleme pa da ih netko drugi (pre)odgaja.