Trebaju li se roditelji miješati u odnose svoje djece s vršnjacima? U posljednje vrijeme svjedočim nizu situacija u kojima se roditelji između sebe često prepiru zbog druženja njihove djece. Ulaze u njihove prepirke, neke svađe, razmirice koje su toliko često banalnog karaktera da je nejasna potreba roditelja da se na bilo koji način uključe u to.

To sam posebno opazila kod roditelja djece ranije školske dobi, gdje se, nažalost, često postavljaju kao suci ili "arbitraža" u situacijama koje ni u jednom dijelu nisu prjeteće ni za njihovo dijete ni za ono drugo. Dakako, dobro je i pohvalno biti dio djetetova života i morate znati u kakvom se vršnjačkom krugu kreće ili što radi kada ima višak slobodnog vremena ili kada vas nema kod kuće, pa mu znaju navratiti prijatelji. Zašto je to važno? Prvo, da ste kao roditelj sigurni da su to djeca koja neće nametati vašem djetetu neke loše obrasce u ponašanju, a s druge strane, da i kroz njihove vršnjake i sami na neki način stvorite pozitivan odnos te da kroz razgovor s njima možete eventualno dobiti vrijedne informacije o školi, o nekim "skrivenim" događanjima koja su možda potencijalni alarm da biste trebali malo više "pritegnuti" svoje dijete da uči. Možda i radi toga da im sami osvijestite odgojno kako bi trebali promijeniti svoj odnos prema nastavnicima ili vršnjacima. Pritisak roditelja na drugog roditelja često se odražava na odnose djece, a ako išta znam o njima, znam da se djeca danas posvađaju, zamjeraju si puno toga, a već sutra su potpuno amnestična za to. Gorak okus je nešto što duže ostaje među roditeljima.

Dinamika vršnjačkih odnosa itekako je važna u razvoju svakog djeteta, danas je više nego ikada prije potrebno izbrusiti im socijalne vještine jer ih većina nikada ne razvije dovoljno, toliko da su u tome spontani i svoji. Vaša je roditeljska uloga nadziranje, ali ne upletanje. U tako nježnim godinama često vaša intervencija kroz razgovor s nekim drugim djetetom ili njegovim roditeljem može postići kontraproduktivan učinak. Djeci ne možete nametnutu koga će birati za prijatelja, niti im možete nametnuti da izaberu baš vaše dijete, ono što možete jest da kroz svoj primjer i odgojni pristup ukažete na to što uopće znači dobar prijatelj i koja je uloga prijateljskih odnosa općenito. Danas su djeca često u grupicama koje su dinamičnog karaktera, neki na dnevnoj bazi upadnu u tu grupi, neke izguraju, pa se sljedeći tjedan to izmijeni. Imaju pravo na to jer istražuju, stvaraju odnose s onima koji im u nekom trenutku odgovaraju ili im jednostavno "legnu" u situaciji kada se osjećaju izgubljeno, obeshrabreno ili čak ponekad i izostavljeno. Ne znači da će već idući mjesec biti ista ekipa oko vašeg djeteta, jer u tim godinama ni sami nisu dovoljno svjesni ni sebe ni kvalitete ljudi oko sebe. Istražuju, ohrabruju se da nekome pristupe, pokušavaju prevladati svoju nesigurnost ili strah da će biti odbijeni, promatraju sebe i zrcale se često u pomalo i nerealnim slikama svojih vršnjaka, uspoređuju se s njima, negdje se osjećaju superiornima, negdje slabijima u odnosu prema njima. Dopustite im da nešto sami prolaze, jer najbolje se stvari u odnosu prema sebi sličnima mogu upravo na taj način izbrusiti. Miješanje nas odraslih u njihove odnose, nametanje stavova ili kritika roditelja upućena drugom roditelju u smislu da nije dobro odgojio svoje dijete ili prisilno nametanje vršnjačkih odnosa uglavnom se pokaže kontraproduktivnim i neučinkovitim.

Pratite sa strane, promatrajte svoje dijete pa ako opazite da je nakon nekih vršnjačkih odnosa tužno, bezvoljno, nezadovoljno, ili čak ponekad i agresivno, ne ulazite odmah u konflikt s djetetom ili s roditeljem drugog djeteta. Razgovarajte ponajprije sa svojim djetetom, pokušajte iz razgovora osvijestiti što je uzrok djetetova ponašanja, na što je preburno reagiralo ili što ga je iz nekog odnosa rastužilo i obeshrabrilo. Nekada znaju i reakcije naše djece biti preburne jer su emocionalno nezrela, još su mala ili zaigrana, na neke sitnice znaju reagirati preburno, pa i vas potaknu na sličnu reakciju.

Iz razgovora nastojte prije svega jasno vidjeti je li drugo dijete uistinu potencijalno zlostavljački materijal u odnosu prema vašem djetetu (tu upozorite dijete da se izmakne od tog odnosa) ili se jednostavno radi o preosjetljivosti koju trebate malo "jačati" i upozoriti ga da nije uvijek kako mu se čini i da je možda baš ono nečim prouzročilo takav odnos, pa mu pomognite da promjenom nekih svojih obrazaca u ponašanju u budućnosti bolje reagira.

Primjeri su često rođendani i nepozivanje ili pozivanje neke djece. E, tu trebate biti mudri i nikada nemojte reći svom djetetu da ga netko "očito nije želio pozvati" (to jako utječe na djetetovo samopoštovanje), nego primjerice recite "mogla je/mogao je očito pozvati samo nekoliko djece, pa će tebe zacijelo neki drugi rođendan".

Zašto? Do sljedećeg će rođendana isti taj slavljenik već u nekoliko navrata promijeniti dinamiku svojih odnosa prema vršnjacima, pa će neki koji su bili IN, postati OUT, i obrnuto. Vaša je uloga kao roditelja da osnažujete samopouzdanje svog djeteta, a ne da ga slabite. Usmjerite se na svoje dijete, ne na tuđe ili na drugog roditelja.