Puna sam ideja za svoju kolumnu jer je svakodnevica izazovna, međutim, u jednu sam ladicu u glavi potkraj prošle godine spremila temu “Šminkanje i ovisnosti o sredstvima za šminkanje među djevojčicama”. Namjerno ističem termin djevojčice, ne djevojke, da bih vas alarmirala kako je sve više mlađih od 12 godina koje teže biti “tip-top” našminkane kad izlaze, pa čak i za odlazak u školu ili na slobodne aktivnosti.

I sama često znam pitati djevojčice što najviše vole raditi kada imaju slobodnog vremena. Uvijek me iznova iznenadi koliko će često kao najdražu razbibrigu izdvojiti baš gledanje “klipova” u kojima se detaljno opisuju tehnike nanošenja šminke. Meni, koja u svojim pedesetima upotrebljavam samo ruž, malo rumenila i ponekad olovku za oči, tada osvijeste kako zapravo nemam blage veze o šminkanju, o svem tom pozornom nanošenju sjenila, pudera, primera, o sjenčanju, toniranju, konturiranju, isticanju onog što je lijepo, skrivanju onog što im se ne sviđa. Ne razmijem se u slojevito šminkanje, ne znam šminkom postići vamp izgled, ne znam što zagovara koja make-up škola, koje su najpopularnije MUA..., mogla bih tako do kraja kolumne.

Kao da im nije dovoljno provlačenje fotografija kroz različite aplikacije i brojne filtre, čime ponekad toliko promijene svoj izgled da i same sebe ne bi prepoznale, a kamoli netko drugi. Šminkanjem samo transformiraju svoju prirodnu ljepotu imanentnu za nježne godine u kojima jesu u izgled koji ne odgovara njihovoj dobi. Je li na pomolu novi fenomen Lolite, teško je to reći. No sigurno je kako je industrija ljepote odavno prepoznala da su potencijalno veliki konzumeniti i među onima koji su nedavno izišli iz vrtića. Štoviše, i odjeća za djecu do 12 godina često izgleda kao umanjena verzija odjeće za odrasle, pa je i ona preuska, s izrezima, prozirna i sl.

Još me više zabrinjava i olako popuštanje roditelja, koji kao nagradu za neku uspješnu obavljenu aktivnost djevojčicama obećavaju određenu liniju kozmetike, primjerice Kylie Jenner, Sephora i još brojne druge. Industrija ljepote odavno se iskazala kao vrlo moćna i uvjerljiva, fragilna ženska psiha često misli da jedino vrijedi lijepa i mlada žena, pa danas, nažalost, pristaje na sve i svašta kako bi zadovoljila te nametnute standarde, klišeje i diktate, a dob kada to čini, sve se više smanjuje. Ne slažem se s mišljenjem da to proizlazi iz želje za odrastanjem, kako neki pokušavaju opravdati taj trend, nego bih rekla kako je to potreba, možda je bolje reći, i uvjerenje, da se još od rane dobi sigurnost i samopouzdanje gradi kroz fizički izgled, a ne kroz osobnost i realnu spoznaju o sebi i svojim pravim vrijednostima. Svjesni su brojni proizvođači da su “klinke” pouzdani potrošači, a ako uz to imaju i podršku svojih roditelja, osigurali su si plodno tlo za profit. Misli li netko pri tome da je djevojčica, prenašminkana i konturirana da izgleda starije, mamac i za pedofilske predatore i ostale seksualne manijake? Budite sigurni da jest.

Pritom nije dovoljno opravdanje kako je za to kriv utjecaj interneta, sugestivnost influencera, toksičnost okruženja, jer važna je i ključna uloga roditelja. Ako rano pristanete poticati ili nagrađivati neki uspjeh svog djeteta kupnjom preskupe šminke, koja je često po svom sastavu potpuno neadekvatna za kožu djece i mladih, onda se nemojte čuditi kada vas jednog dana policija izvijesti da vaše dijete već duže komunicira s osobom koja je zapravo pedofilski predator. Takva osoba ne preže ni od čega, a najmanje od poticanja djeteta da u jednom trenutku, zbog svoje nezrelosti i nesposobnosti da izbjegne i procijeni opasnost, podlegne nečijim bolesnim namjerama.

Ne, nije prihvatljivo da su djevojčice u nježnim godinama pretrpane puderom, maskarom, umjetnim trepavicama, sjajilima, sjenilima, da imaju duge umjetne nokte, obojenu kosu, da neke tretmane obavljaju kod nestručnjaka jako upitnih higijenskih navika. Kako je moguće da nemamo snage sačuvati ljepotu mladosti od profita i pogrešnih uvjerenja koje olako preuzimamo iz svijeta, zar doista nemamo snage zaustaviti ubrzani trend prerane seksualizacije djece? Što je zapravo u pozadini toga da se djevojčica od deset godina želi jako našminkati, osim da želi biti lijepa, prihvaćena od drugih, privlačna okolini, pa time i osobama koje nemaju dobre namjere? Je li taj isprazni stav da je fizički izgled jedino važan potpuno zaokupio našu djecu, da prevladava uniformiranost u svemu, pa i u izgledu? Zašto se uporno i sustavno smanjuje potreba za individualnosti i vlastitom osobnosti?

Naravno da je normalno voditi brigu o svom izgledu, u redu je da klinci žele lijepo izgledati i biti prihvaćeni od vršnjaka, ali to se postiže ciljanim odgojem, u kojemu roditelj točno prepoznaje trenutke kada treba intervenirati sportskim aktivnostima, zdravijom prehranom, poticanjem na redovitu higijenu, održavanjem higijene životog prostora, poticanjem na razgovore u kojima daje djetetu mogućnost da razvije dobru i sigurnu sliku o sebi, a ne da se ispod slojeva šminke cijeli život krije i od sebe i od drugih. Tako nastaju i nesigurna djeca i nesigurni ljudi.