Broj ljudi koji pucaju po šavovima sve je veći, uostalom i prije ove pandemijske situacije bilo je jasno kako mnogi među nama pucaju poput prskalica i na najmanju sitnicu i podražaj. Odjednom, bez najave, tako snažno da se okolina tjednima oporavlja od nagle provale agresije, bijesa i srdžbe, svega onog negativnog što čuči negdje u dubini, ali rijetko kad izbije na površinu.

Sada kao da nešto lakše sva ta negativno usmjerena navala emocija pronađe put kojim se izvuče s dna i na površini razara ono malo dobroga u ljudskom oklopu. Istina je da su mnogi ljudi sve negativnije usmjereni, nekako manje uslužni jedni prema drugima. Kao da nemamo već ionako dostatan broj modela kojima se ljudi odavno dijele na sve i svakoga, nego je novu podjelu ZA i PROTIV donijela ova pandemijska situacija. Čini se kao da čekamo prilike kojima ćemo olakšati sav teret, ne razmišljajući da zbrajanjem svih tih navala neugode, negativnosti, ljutnje i agresije povećavamo značajno rizik da sve to erumpira u nešto mnogo gore. Teško ljudi ovladavaju sobom, svojim postupcima, za sitnicu planu, spremni su ući u žustre rasprave, usput se pripetavati do nemilosti i po cijenu konačnog razlaza, do točke kada više i ne znaju zbog čega su se uopće počeli svađati.

Odavno je pojam agresije i napadački način komunikacije postao prihvatljiv na svim razinama, agresija je, nažalost, postala zamjenska riječ za uspjeh, jer “samo ako si agresivan, imaš šansu postati vidljiv”. S druge strane, neki pristojni, vrijedni, marljivi i radišni ljudi sve se više osjećaju nevidljivima, kao da nestaju pod navalom ovih koji su uglavnom postali stručnjaci u tome kako zaobići sve i svašta, pa i osnovu svakog modernoga društva, a to je zakonski okviri za dobrobit većine. Zabrinjava me činjenica kako zadnjih godina djeca sve više prihvaćaju savjet da “grizu, guraju se, miču ispred sebe”, ili da trebaju biti “lavovi, tigrovi, divlje mačke”, jer će, navodno, samo agresivnim pristupom i prezentacijom sebe biti prihvaćena. Kako odlaze stare generacije naših djedova, baka i roditelja, kao da za njima odlaze i neke društvene vrijednosti poput empatije. Danas očito mnogo onoga što je nekada bilo uistinu važno postaje nevažno. Žao mi je što je tako, pa i u svojim kolumnama nastojim potaknuti na promišljanje o tome da smo svi prolaznici na ovom svijetu i da je važno hodati kroz život dobrog i otvorenog srca. No, mnogi me pokušavaju razuvjeriti u tome, obazrivo mi sugeriraju da sam u zabludi ako mislim da se dobro dobrim vraća.

Iskreno, priznajem im da se dobrota u realnosti često ne vraća istom mjerom. Međutim, sve je stvar i odnosa prema sebi samome, možeš li, kad se pogledaš u zrcalu, biti zadovoljan sobom, uspijevaš li spavati snom pravednika, ili se prevrćeš pod teretom lošeg postupanja prema drugima.

U poslu koji mi čini najveći dio dana, mogu reći i moga života, uvjerila sam se u ono da ljudi doista na kraju pamte samo ono dobro što ste učinili, htjeli vama to priznati ili ne (a uglavnom neće). No, bez obzira na to imali vi brdo novaca ili ste u oskudici, bili uspješni u poslu ili ne, postoje trenuci kada se suočite i sa sobom i sa svojim postupanjima. Naravno, uz pretpostavku da ste čovjek sa savjesti. Odjednom shvatite da kada ste bili visoko, mnogo je bilo ptica na vidiku, a dok ste padali prema tlu, gotovo nijedna nije letjela uz vas. Tako je to u životu. Nove generacije to shvate rano, pa ne ulažu mnogo osjećaja u odnose, drže se na distanci i ne ulaze olako u prijateljske odnose. Ne čudi, s obzirom na to, da su često gledali svoje roditelje kako su razočarani u ljude koje su smatrali prijateljima.

Dakle, uspjeli smo modelirati nove generacije djece koja već u početku svog nježnog odrastanja smatraju da nije dobro biti pristojan, dobar, pošten, empatičan, vrijedan, tih, marljiv, jer sve su to “osobine koje ne jamče uspjeh, nego rintanje za nikakvu lovu”.

Svoj protest prema takvom učenju po modelu, nažalost, iskazuju uglavnom opet agresijom, i to prema sebi, pa na kraju dana samo zbrajate sve se veći broj mladih, koji umjesto da su na putovanjima i druže se s vršnjacima iz cijeloga svijeta, stvaraju uspomene koje će im obilježiti cijeli život i dati im vjetar u leđa, uporno režu, iscrpljuju do smrti, kidaju dijelove sebe i svoga tijela jer ga mrze upravo zato što se smatraju neuspješnima, nisu u stanju biti agresivni ni prema kome osim prema sebi.

Situacija je zabrinjavajuća - gotovo svako drugo dijete danas se reže, stvara bolne i ružne tragove oštrim predmetima po sebi i poručuju nam da im je dosta društva u kojemu smo zarobili djecu i mlade. Čak i ako nije prioritet u trenutku kada smo suočeni s još jednim valom pandemije, u godinama koje dolaze prioritet će nam morati biti upravo mentalno zdravlje svih. Posebno djece!

Ono što već sada vidimo, i što nam se svakodnevno u poslu prezentira, nimalo ne ohrabruje, baš suprotno, zabrinjava i daje nam obvezu da u središte naše pozornosti stavimo skrb o djeci u kontekstu njihovog mentalnog zdravlja. Dajmo djeci pravu priliku da nam kažu i iskažu se kroz školske učionice, priredbe, natjecanja, druženja...

”Djeca su živuća poruka koju šaljemo vremenu koje nećemo doživjeti.” (John F. Kennedy, 35. predsjednik SAD-a)