Racionalan bi čovjek pomislio kako je obljetnica završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja prilika za rekapitulaciju onoga što je tom procesu prethodilo, kako se odvijao i što se u konačnici njime dobilo, uz spominjanje onih koji su pridonijeli da se takvim procesom istok Hrvatske vrati u ustavno-pravni poredak RH bez dodatnih gubitaka ljudskih života i razaranja gradova i sela.

Kako u politici očito nema uvijek racionalnoga, još prije svečane akademije krenule su prozivke iz više smjerova prema organizatoru, Gradu Vukovaru. Iz SDSS-a su odbili doći na akademiju navodeći niz razloga, a onda je i Nikola Mažar "osuo paljbu" po gradonačelniku Vukovara Ivanu Penavi izražavajući nezadovoljstvo što mu kao izaslaniku predsjednika Hrvatskog sabora nije dopušteno govoriti na akademiji. Ustvrdio je kako Penava i na datume koji trebaju demonstrirati hrvatsko zajedništvo dijeli sve što se u gradu i državi može podijeliti. Dan kasnije reagirao je i sam predsjednik Sabora Gordan Jandroković, ocijenivši zabranu Mažarova obraćanja pokušajem degradacije Sabora i narušavanja njegove suradnje s jedinicama lokalne i regionalne samouprave, posebno što je takvu zabranu donio Penava, koji je i sam zastupnik. Nadmetanje pismima i priopćenjima nastavio je Penava, istaknuvši kako je u posljednjih godinu dana Jandrokoviću uputio devet poziva za sudjelovanje na različitim obljetnicama i svečanostima važnim za Vukovar, pri čemu je taj samo jednom došao osobno, a u svim ostalim slučajevima kao izaslanike slao saborske zastupnike iz HDZ-a. Naglasio je kako bi u nekim prilikama možda bilo logičnije i prigodnije da je uputio zastupnike iz drugih političkih opcija, vukovarskog branitelja Stipu Mlinarića i bivšeg dogradonačelnika Marijana Pavličeka.

O logičnosti Penavinih stavova svakako bi se dalo razgovarati, međutim neosporna je činjenica da predsjednici države, Vlade RH i Sabora biraju izaslanike i, što god tko mislio o njihovim izborima, trebao bi ih poštovati. Gradonačelnik Vukovara dovoljno je dugo u političkim vodama da zna kako funkcioniraju protokoli, pa i izvještavanja medija, jer - ruku na srce - u mnogim slučajevima izaslanici izgovore tek nekoliko prigodnih rečenica koje uopće ne budu spomenute u novinarskim izvješćima. Uglavnom to nema baš nikakve veze s naklapanjem koga novinari ne vole ili "guraju", već naprosto kada u nekom protokolu ima puno govornika izdvoji se dio onoga što kažu čelnici države, Vlade i Sabora, predstavnik organizatora te netko od ministara dok za ostale, osim ako ne kažu nešto doista važno, jednostavno nema mjesta. Stoga, da je dopustio Mažaru obraćanje, gotovo je sigurno kako bi njegove riječi čuli samo nazočni u Hrvatskom domu Vukovar te bi, eventualno, rečenicu-dvije prenijeli lokalni mediji. Upravo se nešto slično dogodilo u prethodnim situacijama kada su HDZ-ovi zastupnici bili Jandrokovićevi izaslanici u Vukovaru. Dakle, nikakve štete za Penavu ni vladajuće u gradu na Dunavu ne bi bilo. Možda velike štete nema ni ovako, ali su posve nepotrebno iza obilježavanja ostali repovi i stranačko nadmetanje te gorak okus izazvan dojmom kako neke političke stranke žele prisvojiti pobjede i uspjehe iz nedavne hrvatske povijesti.

Točno je da je Jandroković za izaslanika na obljetnici pogibije Blage Zadre mogao odabrati Mlinarića, koji je bio Zadrin suborac, no točno je i kako je na obljetnicu mirne reintegracije, jednako tako, mogao poslati Mažara, koji se 1998. godine s obitelji vratio u Vukovar. Izbor se može kritizirati, međutim u protokolu bi ga se, ipak, trebalo poštovati i bar u prilikama kada se obilježavaju datumi koji pozivaju na zajedništvo stranačke nesuglasice ostaviti po strani.