Širenje zaraze koronavirusom brojne je u samo nekoliko dana pretvorilo u suce i porotu oboljelih, a društvene mreže postale su prijeki sud gdje se zaraženi javno linčuju. Umjesto suosjećanja i zajedništva u borbi protiv globalnog problema, vlada golema stigmatizacija i okrivljavanje oboljelih.

U nedjelju smo telefonski razgovarali s dvije Osječanke oboljele od Covida-19 koje su otpuštene iz KBC-a Osijek u kućnu izolaciju jer imaju blagi oblik bolesti, uz stroge upute liječnika što trebaju činiti i kako se trebaju ponašati da ne bi zarazile i druge osobe. Njihovi osobni podatci poznati su redakciji, ali ih, iz razumljivih razloga, nećemo otkrivati.


Priča prve žene je posebno uznemirujuća. Vrativši se s putovanja izvan zemlje nakon kojega nije imala kontakte sa svojim susjedima i pojavom prvih simptoma zaraze obratila se liječnicima telefonski. Pred njezinu je zgradu stigla hitna pomoć i odvezla ju u bolnicu. Zgrada s 36 stanova u velikom osječkom naselju je nakon toga dezinficirana. Nakon povratka iz bolnice doživljava, kaže, pravi progon svojih susjeda. "Živim u ovoj zgradi već nekoliko godina i prije su to bili susretljivi i ugodni susjedi, no ovo kao da je probudilo ono najgore u njima", priča nam. Navodi kako su preko Viber grupe osnovali "stožer za obranu zgrade" od nje, traže da se pred njezin stan postavi policajac, da joj se postavi oznaka "koronazaraza" i slično. "Nekolicina razumnih susjeda ih je pozvala da se smire, ali ništa ne pomaže", ističe ona. Kaže kako se već dovoljno loše osjeća zbog toga što je bolesna i izvor je zaraze, no nevjerojatno je da mora trpjeti i ovo. Poziva na razum i suosjećanje. "Želim svima da budu dobro, ne želim nikome ovo što ja prolazim", zaključuje.


Druga naša sugovornica kaže kako je bila među prvim pozitivnima na koronavirus u Osijeku i ima sreću da nema temperaturu ni respiratorne poteškoće. "Svakako imam virus i osjećam ga u organizmu, umorna sam, bole me mišići, nemam njuha, neki simptomi poput žarenja u plućima u predjelu lopatica, glavobolje u predjelu sinusa i sl. već su prošli. Puštena sam iz bolnice zato što mi ne treba nikakav oblik stručne medicinske pomoći i sigurna sam da udobnost vlastitog doma pridonosi mom brzom ozdravljenju. Prije otpuštanja iz bolnice dobila sam upute za postupanje u samoizolaciji isprintane na četiri stranice A4 formata, tražili su od mene da ih prvo pročitam, potom sam ponovno razgovarala s mojom liječnicom i potvrdila kako sve od navedenog mogu ispoštovati", naglašava. Kaže kako su u tim uputama propisani uvjeti koje mora zadovoljavati stambeni prostor, od grijanja, tople vode, struje, telefona i drugog do uvjeta u kojima je detaljno propisano kako njegovati zaraženu osobu, a pritom se ne zaraziti. "Također dobila sam broj telefona moje odjelne liječnice, mobilni broj, kako bih se mogla javiti u svakom trenutku ako zatrebam liječničku pomoć. Sama sam u stanu, u samoizolaciji. Već prvu večer bila mi je policija u kontroli kako bi se uvjerila da sam na prijavljenoj lokaciji", kaže. Dodaje kako su joj prvi susjedi pružili veliku potporu: "Nekoliko minuta nakon što sam došla kući susjeda mi je pred vratima ostavila skuhan obrok, pa sam mogla odmah ići spavati. Također, ponudili su se pomoći mi u svim danima samoizolacije. Nažalost, oni su manjina. Većinu strah od ove pandemije čini istovremeno žrtvama i napadačima, da ni sami nisu sigurni u kojoj se ulozi kada nalaze. Svjesna sam da moje ozdravljenje čini veliku pomoć trenutno oboljelom društvu i da moja antitijela nisu samo moja, odnosno da moj imunitet u nastanku pomaže i služi sveopćem ozdravljenju. Nemam nikakve potrebe izići iz stana jer imam oko sebe osobe koje se brinu imam li sve što mi je potrebno, iskreno, ne znam kako bih bez tuđe pomoći u ovim okolnostima. Komuniciram i s drugim oboljelima i čujem puno ružnih priča, uvjerljivo mi je najteža priča mog kolege koji ima nepokretnu bolesnu majku u samoizolaciji, koja iako je testirana i negativna na virus te je do testiranja bila u sustavu patronaže, više nikakvu skrb ne prima dok ne iziđe iz samoizolacije, a moj kolega je pozitivan i ne može joj pomoći", kaže nam ova Osječanka.


O suočavanju s nepoznatim situacijama u kojima je čovjek sklon traženju krivca razgovarali smo sa psihologinjom Mirjanom Nazor. "Meni se čini da se ljudi trenutno osjećaju vrlo bespomoćno jer je koronavirus relativno nepoznata pojava, pa ne znamo kako ćemo se protiv nje boriti. U ljudskoj je prirodi da se puno bolje osjećamo ako znamo tko nam je neprijatelj. Stigmatizacija je izuzetno ružan osjećaj uz koji se veže ‘pečat‘ na čelu s kojim pojedinac postaje gotovo kao meta za odstrel. To zapravo znači da takva osoba postaje netko tko šteti ovom društvu. Stigmatizacija donosi i izoliranost, koja je u slučaju oboljelih od koronavirusa ne samo fizička već i psihološka jer ljudi ne žele komunicirati s takvom osobom, čak ni na načine koji su bezopasni. Oboljeli se nerijetko gledaju kao izrod koji je pridonio pogoršanju situacije, što je posve iluzorno i netočno", ističe Nazor. Poručuje kako bi se svatko od nas trebao zamisliti nad oboljelima i pokazati istinsku ljudskost.