Gospodarstvo je živi organizam i sve što učinimo na vrijeme kada je riječ o ovoj temi smanjit će nam probleme koji mogu nastati nepravodobnim reagiranjem. Sudionici smo različitih foruma na temu problema s godinama onih koji vode mala i srednja poduzeća u nas.A priča nije bezazlena. Oni koji su osnovali ova poduzeća ranih devedesetih godina prošlog stoljeća bili su u naponu snage. Neki imaju nasljednike, neki nemaju. Jedni prenose svoju imovinu na mlađe članove obitelji, drugi na zaposlenike i bliže suradnike kojima mogu vjerovati. Bilo je slučajeva da se cijela imovina malog ili srednjeg poduzeća prenese na radnike s pretpostavkom da će im biti stalo do rada poduzeća i u budućnosti. Jer njihova stečevina koja je započela uglavnom iz garaže, a sada je dostigla razinu kojom se mogu pohvaliti, ne bi trebala završiti u stečaju ili na javnoj dražbi za jednu kunu.Sve priče do kada ćemo raditi ovise o tome kome ćemo predati ono što smo za radnog vijeka stekli, jasno, zajedno sa svojim suradnicima. Znam poduzetnika koji je pred kraj svog života (a bio je svjestan da je kraj) oporučno ostavio dio tvrtke radnicima u nekakvim postotcima, ovisno o tome tko je koliko dugo radio u tvrtki. Ne znam jesu li njegovi nasljednici ispoštivali ovu njegovu posljednju volju i želju, ali ako nemaš kome ostaviti, onda je red da to što radiš napraviš pošteno.Vratimo se osnovnom problemu, a to su godine onih koji vode mala i srednja poduzeća, pa tako neki podatci govore da je više od sedamnaest tisuća poduzeća s rukovodnim, točnije osnivačkim kadrom koje je starije od pedeset i pet godina. Kome će i kada ovo rukovodstvo predati svoje upravljačke pozicije, prilično je neizvjesno. Najgora moguća varijanta bila bi da se zatvore ili djelomično zatvore navedene tvrtke, a u ovom trenutku zapošljavaju dvjesto tisuća radnika. Uhodana proizvodnja, poznati kupci, poznati dobavljači. Sve je to netko stvorio imajući viziju što želi od hrvatskog gospodarstva u budućnosti. To što je netko stvorio, netko treba i sačuvati. Razgovarati s potencijalnim rukovoditeljima koji kane u skoroj budućnosti otići u mirovinu i napraviti sve što je najbolje za tvrtku, radnike i gospodarstvo u cjelini. Inače, trebamo znati da su mala i srednja poduzeća u stalnom porastu. Prateći stanje od 2013., kada ih je bilo više od sto i jedne tisuće, do današnjih dana kada imamo sto dvadeset tisuća malih i srednjih poduzeća. Podatak koji nije zanemariv je da ovaj sektor zapošljava tri četvrtine svih zaposlenih u gospodarstvu s udjelom od 60 % u ukupnom prihodu istog tog gospodarstva. Znam nekolicinu bivših direktora, tehnologa... koji su zbog različitih razloga morali u mirovinu. Ovo morali je upravo tako i bilo bez obzira na sva zaklinjanja kako ljudi trebaju raditi dok su sposobni za rad. Nisu se pomirili s činjenicom da su višak i osnovali su ili se pridružili radu na četiri sata u novoosnovanim tvrtkama gdje još uvijek mogu dati puno. Svi smo mi u konačnici ljudi i kako su postupali s nama, tako će valjda i neka generacija koja dolazi postupati s njima. Ili možda neće...