Svi smo puni priča o časti. To nam je valjda uobičajeno i svi bismo htjeli biti što časniji jedni prema drugima, i oni drugi prema nama. Svima to odgovara kada su u pitanju oni sami, a je li baš to uvijek tako da smo časni.

Malo sam istraživala kako je to biti častan u Japanu, i što to njima znači. Oni ovu riječ shvaćaju veoma ozbiljno, pa im je prije svega čast brinuti se za starije članove svoje obitelji. Prije je bio običaj da brigu preuzme najstarije dijete neovisno o tome je li u pitanju sin ili kći. Sada to više nije tako, pa se poneki stariji Japanac nađe i u domu za starije i nemoćne, ali brigu o njemu preuzimaju svi članovi obitelji, kao i kad su u pitanju financijske obveze prema njegovom uzdržavanju. Upravo nevjerojatnu čast osjećaju za posao i za sve one koji bi se u nekom trenutku poslovanja mogli naći na ulici zbog nečijeg neznanja, nepažnje, propusta... To je nešto što si kao ljudi ne mogu i ne smiju dopustiti da bilo tko zbog njih izgubi posao i ostane na ulici. Svi smo bili dionici događanja kada su kolone naših radnika iz velikih tvornica ostajali bez posla, i kada je država morala preuzeti brigu o svima njima, ili o većini njih. Tisuće i tisuće prijevremenih odlazaka u mirovinu, tisuće i tisuće onih koji nisu imali baš nikakve uvjete za mirovinu, pa su radili što su znali i snalazili se kako su znali.Poštovanje prema starijim osobama dio je nasljeđa. Odnose se s poštovanjem prema učiteljima, profesorima na fakultetima, starijim kolegama na poslu. Svatko dolazi na red za napredovanja onda kada je to prirodni red. Nema ljutnje, jer je sve prirodno i onako kako bi trebalo biti. Japan ima više od dva milijuna stanovnika koji su stariji od osamdeset godina. Nije stoga čudo da imaju i svoj nacionalni praznik "Dan poštovanja prema starijim osobama". Tako to rade oni. Bitno im je da nitko od njihovih starijih nije negdje u nekom sobičku i tako čeka kraj ovozemaljskog života. Taman se stišala priča o onim nekim domovima u kojima se svašta događalo, i sve što su u jednom trenutku željeli jest da svi maknu kamere da se ne vidi tko je tamo iza nekih prozora. Svatko od nas ima nekog svoga starog, ili nekoliko njih, jer smo sve starija nacija. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine starijih od 65 godina bilo je 15,9 %. Deset godina kasnije, 2011. godine, imali smo već 17,7 % starijih od 65 godina. Demografi su izračunali da ćemo 2030. godine imati više od 24 % starijih od 65 godina. Nacija nam stari, a sve je manje djece koja bi jednog dana trebala postati ljudi i raditi u svoju korist, ali i mirovinskog sustava u cjelini. Problem nastaje kod odlazaka u inozemstvo, i to cijelih obitelji, a najteže je dijete koje završi negdje osnovnu školu odvojiti od sredine u kojoj se nalazi od vrtićke dobi da bi se vratio u zemlju svojih roditelja, djedova i baka. Nije nemoguće, ali je izuzetno teško. Za sve to treba imati čast koja će nam biti vodilja i kod nas samih, ali i kod naše djece. Djeca su spužve. Usvajaju i ono pozitivno, ali i negativno. Na nama je da vidimo koliko smo uložili u ono što nam je najvrednije na svijetu. U našu djecu.