Svi znamo što znači kvalitetna i bogomdana baranjska zemlja za to područje i za sve vrijedne ljude koji se bave poljoprivrednom proizvodnjom.

Vrlo često, u posljednje vrijeme sve češće, dogodi se vremenska nepogoda, jak vjetar, tuča, neuobičajene padaline, i sve ono što su radili, u što su ulagali nestane u trenu. Upravo to se u našoj Baranji dogodilo prije kratkog vremena. Što učiniti? Prvo što padne na pamet - sjesti i plakati. Koliko je tih uroda osigurano, tko će nadoknaditi štetu, hoće li biti proglašeno stanje elementarne nepogode, koliko će dati država? Sve su to pitanja koja čekaju odgovore. Ono što naši poljoprivrednici znaju jest da od njihova kukuruza nema ništa, soje... I što dalje? Mi koji nešto duže pamtimo sjetit ćemo se kada smo kao djeca bili na ulici i spremalo se nevrijeme. Oni stariji bi rekli da će sada krenuti rakete kako ne bi došlo do tuče i da se trebamo skloniti u kuće i to je trajalo godinama. Netko tamo bio je zadužen za lansiranje raketa i onda je to nevrijeme prošlo ili se nama kao djeci činilo da je prošlo. Danas se vode stručne rasprave o tomu treba li nam protugradna obrana. Pišu se studije o opravdanosti, o trošenju državnog novca, provode istraživanja koliko je područja pogođeno tučom bez obzira na to što je postojala organizirana obrana od tuče. Usto, članice Europske unije uglavnom se ne koriste tim sustavom zaštite svoje poljoprivrede, ali ne samo poljoprivrede. Koliko stambenih objekata strada od tuče veličine teniske loptice, koliko krovova nestane u naletu olujnog vjetra, koliko kišnice završi u podrumima gospodarskih, ali i obiteljskih zgrada, koliko je uništenih stvari koje je netko kupio... Koliko? Vratimo se malo u povijest. U bivšoj državi uvedene su mjere obrane od tuče još davne 1950. Šest godina poslije općine u Hrvatskoj, svaka za sebe, rabile su sustav obrane od tuče s pomoću reagensa, pa su tako krenuli i u Križevcima. Nekoliko godina poslije i Vinkovci su ušli u sustav obrane. Na za to utvrđena mjesta smještene su lansirne postaje i osposobili su ljude za rukovanje raketama. Rakete su se uglavnom proizvodile u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori. Tek s raspadom bivše države i Hrvatska počinje proizvodnju raketa, prema makedonskoj licenci, u Slavonskom Brodu. Koliko je naših poljoprivrednika, u odnosu prema visini premije, u stanju osigurati svoje usjeve? Nema ih previše, ali u posljednje vrijeme i to se mijenja, pa se neki ipak odluče osigurati usjeve bez obzira na cijenu. U nekim zemljama upravo su osiguravateljske kuće pokrenule projekt dokazivanja ima li u njihovoj zemlji potrebe za financiranjem sustava obrane. Žele znanstveni pristup tom problemu, jer štite svoje interese, pa tako ulažu i u to istraživanje. Malo tko zna da je i sustav zaštite naših poljoprivrednika ili, točnije, obrane od tuče, još jedna stavka koja se financira iz državnog proračuna, tako da je plan za 2020. godinu bio 10,6 milijuna kuna, od čega država plaća 7,4 milijuna, a ostalo bi trebale pokriti županije.