Srednja škola koju sam pohađao nedavno je, točnije 30. studenoga, proslavila 74. godinu postojanja, pa je red prisjetiti se ove institucije, ali i mojih veza s tom školom, koje su bile višestrane. Tu sam školu pohađao, otac mi je radio u njoj, što je bilo, možda, i presudno da ju upišem jer sam nekako izračunao da ću se tu ipak najlakše provući i neću pasti, što se nekim prijateljima događalo, a i moj se sin odlučio za ovu, a ne neku drugu srednju školu... U hodniku je bila velika slika maturanata prve generacije, svi u tamnim odijelima i s kravatama, a među njima i moj stric Ćiril, i mi smo im se izrugivali.Škola je osnovana 30. studenoga 1946. jer je u prvim godinama nakon Drugog rata trebalo poljoprivrednih stručnjaka kako bi se radni narod prehranio. Prvo se zvala Savezna srednja poljoprivredno-strojarska škola i u njoj su se školovali mladi ne samo iz vinkovačkog već iz svih krajeva tadašnje države. Poslije se zove Mašinski tehnikum pa Poljoprivredno-školski centar, kako se zvao dok sam se ja tu školovao, a danas je Poljoprivredno-šumarska škola i smještena je u susjedstvu zgrade gdje je prije bila Tehnička škola.Kao klinac sam se igrao oko te dugačke dvokatnice jer smo blizu stanovali, ne misleći da ću poslije tu četiri godine glancati srednjoškolske klupe. U suterenu su bili kreveti, poslije ću doznati da je to bio đački dom gdje su učenici stanovali za školovanja jer tko zna odakle su došli. Prozori s rešetkama bili su često otvoreni, a na njima nikoga, pa smo ubacivali kamenje ili bilo što drugo samo da bi napakostili. Ponekad bi nas uplašili i rastjerali učenici koji su bili u spavaonicama.Nije bila tajna da je Poljoprivredna škola bila zapravo rezervni položaj za vinkovačke srednjoškolce, jer kada bi pali u drugim srednjim školama, upisali bi se u Poljoprivrednu, tu je uvijek bilo mjesta. Zbog toga sam bio među mlađim učenicima u prvom razredu jer većina drugih već je bila u prvom razredu neke druge škole. Kalkulirao sam da će mi tu biti najlakše i da neću pasti godinu, što bi mi se moglo dogoditi u drugim školama uz toliki trud. Bio sam djelomice u pravu pa zaista nisam izgubio nijednu godinu, ali da sam imao kakve privilegije, i nisam, jer činjenica da mi tata radi u školi koju pohađam značila je samo to da se u kući doznalo za moju moguću nepodopštinu ili jedinicu i prije nego sam stigao iz škole. Prve dvije godine bile su opće, a u trećem bi se razredu opredijelili za smjer – ja sam bio strojarski, iako danas nemam pojma o motorima, konjskim snagama i ne razlikujem karburator od auspuha.Uvijek kada bih prolazio školskim hodnikom u vrijeme nastave osjećao sam neobjašnjivu nelagodu, pomalo i strah, pa i kada sam u nekoliko navrata 80-ih nakratko radio u toj školi. Rado se sjećam srednjoškolskih dogodovština poput one kada je Ž.Č. Iz Orolika - koji je bio iznimno bistar, ali je uvijek kunjao u zadnjem redu i, uz beogradski Sport, sa sobom je imao samo jednu bilježnicu u koju je ponekad što upisao - na satu hrvatskog kada smo analizirali neku pjesmu na upit profesorice zašto se djevojka zaljubila u siromašnog mladića iako su joj roditelji namijenili bogataša, iz zadnje klupe promrmljao: “Bolje se ljubi.” Tjelesni smo imali na igralištu posutom šljakom, na početku bi nam profesor M.N. rekao neka optrčimo par krugova za zagrijavanje pa nam dao nam loptu da igramo nogomet, i to je bio sat tjelesnog. Najvažnije je bilo imati opremu, pa je o tome ovisila i ocjena. Za ružnog vremena ili nismo imali tjelesni ili je bio u maloj zagušljivoj učionici s kozlićem. Opremu za tjelesni oblačili smo kraj igrališta i tu na travi ostavljali odjeću, pa bi se na kraju sata, onako znojni, obukli i otišli na drugi nastavni sat. Jednom smo prijatelju iz šale ukrali odjeću, odnijeli je u razred i stavili na njegovu stolicu. Nakon što ju nije našao kraj igrališta, ušao je u razred onako u bijelim sportskim gaćama, tankih nožica, a nastava je već počela, pa je profesorica biologije, starija i ozbiljna gospođa, vikala “Škandal, škandal!” dok je on rukama pokušavao objasniti zašto je ušao u gaćama. Neki dan sam ga sreo, nedavno je, kaže, otišao u mirovinu...