Datum objave: 27. studenog, 2020.
Kada me u srijedu iza podneva nazvao ugodan ženski glas, za koji vjerujem da pripada mlađoj osobi iz Službe za javnozdravstvenu gerontologiju Referentnog centra Ministarstva zdravstva RH za zaštitu zdravlja starijih osoba (za koju nisam nikada u životu čuo ni znao da postoji!), kako bi mi tim putem dodijelili potvrdu o propisivanju samoizolacije bliskom kontaktu, od 16. do 26 studenoga, znao sam da se događa nešto što će mi u sljedećih deset dana promijeniti život. I bio sam u pravu jer već sutradan, nakon jutarnje toalete, nisam morao odjenuti odjeću za van već onu komotnu, u kojoj sam po kući.
Ni kifle, ni loto
Odmah sam s blagom tugom shvatio kako mi se život mijenja jer neću moći u trgovinu po namirnice i dvije kifle kod Bose koje volim doručkovati ispijajući čaj. Neću moći otići ni uplatiti loto, a ni Eurojackpot i tako ću, možda, izgubiti milijune koje, dakako, hrvatska vlada neće nadoknaditi nijednom mjerom gospodarskog oporavka od koronakrize. Pomislio sam “Bože, što me sve čeka sljedećih devet dana”...Život se odjednom stubokom promijeni i ono što ti je bilo sasvim normalno odjednom ti je nedostižno, kako one male stvari tako i one koje su u nečijem životu velike. Čovjek ima svoje navike i zadovoljstva i kada ti ih netko, makar i na deset dana uskrati, osjećaš se nezadovoljno kao da ti o tim navikama i zadovoljstvima ovisi život. Nisam mislio da mi predvečernja šetnja i odlazak u neki od trgovačkih centara toliko znači dok nisam dobio potvrdu o samoizolaciji već spomenute ustanove dugog naziva. To je bilo nešto što se podrazumijeva i razgledanje polica mi je bilo zadovoljstvo kao što je nekome odlazak na nogometnu utakmicu, i sada ti odjednom netko zabrani ići na nogometnu utakmicu. Volio sam listati kataloge trgovačkih centara i izabirati što ću u kojemu kupiti. Sada katalozi stoje nedirnuti jer što ću ih listati kada znam da to, kada ja budem na slobodi, više neće biti na policama. Ponekad samo tužno pogledam prema njima i uzdahnem pomisleći “blago onima koji su sada u nekoj velikoj trgovini”.Razmišljao sam mogu li “zeznuti” mjerodavne i ipak izaći iz kuće, ali pomislim da možda imaju neke metode kojima nas u samoizolaciji detektiraju pa odustanem, što se pokazalo dobrim jer u subotu popodne pozvonio je policajac s papirom u ruci i kada nas je vidio da smo doma, samo je na papir nešto napisao, pozdravio, ispričao se i otišao, i nikada više nije došao.Nismo gladni ni žedni jer prijatelji i rodbina donose što je potrebno iz trgovine, ali nije to kao kada sam ideš kupiti, nekada i ne znaš što, ali u trgovini vidiš, pa dobiješ ideju. Kako ću ja sada nekome objašnjavati koju čokoladu da mi donese kada ih ja kupujem tako da pogledam s čim su, tko je proizvođač i koja je cijena i na licu mjesta odlučim.
Žvakaća iz Jarka
Ostaje mi samo da tužno pogledam vrećicu u špajzi u kojoj držimo slatke stvari i koja je uvijek puna, a sada je tu samo kutija sa žvakaćim gumama i nešto sitno zavijeno u šareni papir, žvakaća ili bombon, što sam dobio umjesto kusura prije godinu i pol u dućanu u mjestu Jarak kod Hrtkovaca u Vojvodini, kada smo nazočili ludovanju zločinca Šešelja...U dane samoizolacije najviše mi je nedostajalo voće koje sam blagovao popodne i navečer. Kako ću objasniti prijateljima da mi donesu kilo i pol do dvije krušaka sorte abata, ali one zlatnožute od Lukića iz Ostrova, odmah iza piljarice iz Nuštra što prodaje jaja i šampinjone, ili jabuke idared od Sedlara, punaškog momka iz Jarmine, odmah iza prodavača meda.Prošetam do kapije, pa čak i ispred kapije, kako bih uzeo novine iz kaslića i imam osjećaj da su svi u samoizolaciji jer nigdje nikoga na ulici, osim automobila gostiju susjednih kafića.Meni, koji dnevno napravim i po 15 tisuća koraka, u dane kada ne idem u šetnju 1500, Google na pedometru izbroji 18 ili 43 koraka, a nekada, kao što je bilo u subotu, utorak i srijedu, ni jednog jedinog koraka. Odbrojavam dane do okončanja samoizolacije i brojim koliko puta još spavati, kao nekada kada smo iščekivali odlazak na more.Srećom, kada čitate ove tužne retke, ja sam već slobodan čovjek i mogu u šetnju i dućan kad god poželim. Eeej, kad god hoću...