Sigurno nisam usamljen u kritikama naše javne i brojnih komercijanih televizija, jer često od gledatelja prave bedake, ali kada je zbog tko zna kojega razloga nema, dan ili dva, osjećamo kako nam nešto nedostaje. Nisam od TV ovisnika koji mogu gledati po nekoliko filmova ili epizoda neke serije zaredom i ako propuste neku epizodu ili emisiju, kraj je svijeta.Televiziju uključujem popodne, poslije ručka i kada krećem na popodnevni odmor, a do tada mi je upaljen radio i stalno je na lokalnoj, vinkovačkoj postaji, gdje daju svaki sat vijesti, a ostalo vrijeme puštaju glazbu i meni je to dovoljno. Televizor mi je uključen do ponoći i televizijski program mi je “pozadina” dok radim nešto drugo - čitam, surfam, pišem, rješavam križaljke - tek tu i tamo odlučim pogledati kakav film koji počinje pola sata prije ponoći, ali rijetko koji odgledam do The end.Prije nekoliko dana dogodilo se da sam zbog onih izmjena signala koje mi nisu jasne ni nakon što mi ih je majstor tobože pojasnio - osim što signal primamo s odašiljača Belje, a ne Borinci kao dosada - popodne i navečer ostao bez televizije. Što se kaže, ne znam gdje bih se okrenuo, što raditi kada u pozadini nema televizijskog programa! Surfao sam duže nego obično, rješavao križaljke i tužne poglede upućivao prema tamnom ekranu, a i na počinak sam otišao ranije. Čak ni tradicionalnu čokoladu prije spavanja, u krevetu dok gledam vijesti ili film, nisam pojeo do kraja jer mi je bilo blesavo gledati u crni ekran. Tek kada televizije nema, osjetimo koliko je dio naših života i koliko nam nedostaje.Za sebe mogu reći da pripadam naraštaju koji je rođen i odrastao uz televiziju i mi i ne poznajemo vrijeme bez te čudne kutije u kojoj se događa toliko toga zanimljivoga. Kao što današnoj mladeži nije jasno što smo mi radili bez interneta, tako ni mi nismo mogli pojmiti kako su naši roditelji mogli živjeti bez televizije. Danas je mladima, koji u svakom trenutku imaju na raspolaganju stotine televizijskih kanala i programa, vjerojatno smiješno kada čuju da je u početku program trajao do 60-ak minuta. Bio je to dnevnik s vijestima iz zemlje i svijeta, uglavnom o tome što je radio drug Tito, koga je primio, kamo je putovao, a potom bi bila prognoza vremena, koja je oduševljala nas djecu jer je najavna špica bila animirana – nekakav čovječuljak izlazi iz kućice s kišobranom ili bez njega. Tada je bilo već i animiranih filmova, i to američkih, znali smo da se crtićima treba smijati, pa smo se smijali i na špicu prognoze! Uz pomoć, tada povoljnih, kredita svaka si je obitelj mogla priuštiti televizor, a kada je tata slomio kuk i morao dugo ležati u bolnici, kupili smo mu mali, portabl, prijenosni TV kako bi mu bolnički dani lakše prolazili.Bilo je pravilo, ne znam zašto, da se televizijski program gleda u mraku i vjerovalo se da gledanje televizije uz svjetlo kvari oči!?Sjećam se da ponedjeljkom uopće nije bilo programa, a ostalih bi dana trajao koliko traje dnevnik i neki film, američki ili europski. Tek je subotom bio nešto bogatiji program, čak do 23 sata, a nedjeljom bi bilo uglavnom za djecu, i to prije dnevnika. Volio sam utorak jer je nakon dosadnog dnevnika bio prikazan kaubojski film, a takve smo najviše voljeli. Moj bi se brat posebno pripremao za kaubojac – napravio bi si sendvič od šnite kruha namazane maslacem s tankim ploškama suhe kobasice i kiselih krastavaca i polako bi ga blagovao do pola filma. Ja bih svoj smazao dok nije ni špica završila! Sredinom 60-ih smo shvaćali kako je svijet zapravo globalno selo i u svakom trenutku, zahvaljujući televiziji, možeš biti u bilo kojemu dijelu svijeta. Vidjeli smo, gotovo u direktnom prijenosu, ubojstvo Johna Kennedyja i potragu za atentatorima, pa i ubojstvo osumnjičenog Leeja Harveyja Osvalda, kojega je, dok su ga policajci vodili na ispitivanje, ubio lokalni kriminalac Jacky Ruby, valjda da ne bi odao organizatore. Tada sam prvi put shvatio moć televizije. Njezina će se moć pokazati i dva dana prije moga 14. rođendana, kada su me mama i tata probudili oko 4 sata ujutro da vidim kako američki astronauti šetaju po Mjesecu...