Dvije su čudne, a možda i ne toliko čudne, koincidencije vezane uz 23. siječnja, pa iako nemaju izravne veze s Vinkovcima i istokom Slavonije, valja ih se prisjetiti. Naime, 23. siječnja 1556. dogodio se najgori potres koji je zabilježen u povijesnim knjigama, i to u kineskoj pokrajini Shansi, gdje je poginulo 830 tisuća ljudi, što je zastrašujuća brojka sama po sebi, no kada se uzme u obzir da je pogodio potpuno ruralnu pokrajinu, teško je zamisliti kolika je bila jačina tog potresa i što sve sve dogodilo osim što su porušene kuće jer nema pisanih podataka o klizištima, velikim pukotinama u zemlji ili rupama koje su gutale ljude i kuće u toj kineskoj provinciji prije točno 465 godina. Točno 301 godinu nakon tog tragičnog događaja, 23. siječnja 1857. u Voloskom nedaleko od Opatije rođen je Andrija Mohorovičić, znameniti hrvatski i svjetski seizmolog i meteorolog, koji je jedno vrijeme predavao na realki u Osijeku.Početkom 20. stoljeća Mohorovičićev znanstveni interes okreće se isključivo problemima seizmologije, a analizom pokupskog potresa 8. listopada 1909. Mohorovičić je posebno unaprijedio spoznaje o mehanizmu rasprostiranja valova bližih potresu kroz Zemlju i prvi je u svijetu na temelju valova potresa utvrdio plohu diskontinuiteta brzina koja dijeli koru od plašta Zemlje i koja je njemu u čast nazvana Mohorovičićev diskontinuitet, pa ubrzo nakon njega i drugi znanstvenici potvrđuju postojanje tog sloja, piše u Wikipediji.Kada smo već kod potresa, onaj od prije nekoliko tjedana, koji se osjetio i u Vinkovcima, gotovo da nisam ni osjetio jer sam mislio da me Ziggy malo gurnuo, kako on to već zna, ali kada sam primijetio njihanje lustera i televizora, znao sam što je i samo je trebalo provjeriti na portalima jesam li bio u pravu. Ne sjećam se kako sam osjetio i jesam li uopće osjetio potres koji je pogodio Vinkovce i cijeli istok Slavonije 13. travnja 1964. negdje oko 9.30 sati, jačine 5,6 po Richteru, što je prilično jak potres. U Vinkovcima se taj dan, do prvih demokratskih izbora 1990., slavio kao Dan oslobođenja pa nije bilo škole i mi djeca igrali smo se na polju oko naših kuća, tamo gdje je danas Bosino carstvo. Ne sjećam se točno trenutka potresa, ali se sjećam kako nas je bilo puno na livadi, ne samo nas djece već su i odrasli bili s nama jer tada je netko savjetovao kako se valja udaljiti od kuća na sigurno. Kao i kod svakog potresa, pa i sada na Banovini, i tada je bilo likova koji sve znaju i koji su “upravo čuli” kako slijedi još jedan potres i neka ljudi ostanu izvan kuća. Nama djeci bilo je svjedeno, čak nam je bilo drago da “slijedi još jedan potres” jer smo mogli bezbrižno provesti cijeli dan u igri vani, ali na licima odraslih mogla se vidjeti zabrinutost. U gradu, koliko se sjećam, nije bilo velike štete, možda i zato što zgrade u središtu grada datiraju iz vremena Austro-Ugarske, kada je gradnja bila ozbiljan posao i nije se šparalo na materijalu, ni kiksalo na kvaliteti. Potresom zahvaćena mjesta posjetio je i drug Tito s suprugom, ali tek pet dana kasnije, a ne istog dana, kako to rade današnji političari. Ovih dana se sjećamo istaknutog vinkovačkog nogometnog trenera Tonka Vukušića, koji je umro prije deset godina. Nisam neki fan sporta, ali znam da je, kad god je škripalo u Dinamu, današnjoj Cibaliji, kada bi trener napustio ekipu jer ili ne plaćaju dovoljno ili je nezdovoljan trudom nogometaša, u pomoć dolazio Tonko Vukušić i spašavao situaciju. Spasio bi on i Cibaliju prije tri godine kada su ju šutnuli u treću ligu, ali nije bio živ. Pozdravljali smo se godinama, živjeli smo na istom trgu i znao je da me sport baš ne zanima. Zato se vidno iznenadio kada smo se prije 15-ak godina sreli na stadionu na kojemu sam u životu bio možda 3 - 4 puta. Moja je tadašnja urednica inzistirala da dežurni novinar za vikend prati i sportske događaje, pa sam tako došao jednog dana u novinarsku ložu, a nekoliko redova niže bio je Tonko i popeo se kako bi se pozdravio sa susjedom. Ne vjerujući svojim očima, gledao me u čudu što tu radim, a u čudu sam, uostalom, bio i sam...