Nitko se u Vinkovcima, pa čak ni oni koji su mu bili veliki prijatelji i debelo koristili njegove uredničke i spisateljske sposobnosti i ljubav prema Vinkovcima, koliko znam, javno nije prisjetio godišnjice smrti Vladimira Rema, rođenog 4. prosinca 1927. u Slavonskom Brodu, gdje je i umro 22. kolovoza 2011. Doduše, pravdat će se neki, Rem je još 1992. napustio Vinkovce i vratio se u svoj Brod, a otad je skoro 30 godina pa uspomene blijede... Mogu reći da sam imao prigodu dobro upoznati tog čovjeka jer je drugovao s mojim ocem i ujakom, s kojim ga je vezala i profesija dok je vodio vinkovačko kazalište, a ujak bio tehnički direktor kazališta Gavella, tako da ga se sjećam dok sam bio još klinac. Dolazio je kod nas kući i uvijek mi je djelovao kao umjetnik, s bujnom kosom češljanom unazad i neizostavnom cigaretom. Kasnije, kada sam se odao novinarstvu, često smo se susretali zbog posla, a i privatno, izvan posla, druženja nisu nam bila strana. Često je prije rata navraćao u dopisništvo i poslije bismo uvijek otišli u kafić ili, najčešće, u popularnu birtiju prekoputa kazališta, “kod Ize”, koja se službeno zvala “Centar”, ali ju nitko tako nije nazivao već po vlasniku, Izetu Huriću. Puno mi je pričao o kazališnom životu u Vinkovcima, znao je mnogo podataka kojih nije bilo u javnosti, pogotovo ne u tim godinama, poznavao je najmanje detalje o glumcima, redateljima, scenografima, osvjetljivačima scene jer bio je direktor kazališta punih 12 godina, od 1967. do 1979. Mislim da je bio jako ponosan na prijateljstvo s Tinom Ujevićem i često je pričao o zajedničkim posjetima zagrebačkim krčmama, ali i boljim gostionicama. Ne znam sa sigurnošću jesam li od njega ili nekog drugog čuo anegdotu kada je Tin došao u otmjeni restoran gdje je bila obvezna kravata pa je naručio juhu i prolio je sebi po glavi. Uvijek mi je govorio kako samo provincijski profesori o Tinu govore kao o “pilcu” (upravo je taj izraz koristio) jer je njegov književni rad pjesnika, esejista, polemičara, autora brojnih studija i prevoditelja puno važniji nego odlasci s prijateljima u krčme. Jednom mi je donio nekoliko fotografija Tina za prisilnog boravka u Vinkovcima 20-ih godina prošlog stoljeća, a ostala mi je u sjećanju ona na kojoj je pjesnik u kupaćim gaćama na Bosutu. Rem mi je pričao da je u Vinkovcima bio dvaput, 1912. i 1927., i oba puta tako što su ga žandari provodili iz Mitrovice i Beograda pa bi tu stali i pustili ga bez novca. O tome je Rem pisao u Vijencu nekoliko mjeseci prije smrti i to mu je možda i posljednji rad pa baš o Tinu – kao da je Rem tako i zamišljao svoj zadnji rad...Rem je rado govorio na otvaranjima izložbi i jednom smo se našli uoči otvaranja, uz piće. Uvježbavao je ono što će govoriti na otvaranju, sve uz mimiku i pokrete ruke, gledajući me u oči. Slušao sam ga ozbiljno, ali sam sve teže obuzdavao smijeh pa sam se i nasmijao, a on nastavio govoriti kao da ništa nije bilo. “Što se smiješ?” upitao me ozbiljno nakon što je završio svoju vježbu. Rado sam čitao Remove knjige, posebice “Tin bez vina”, gdje sam najviše doznao o Tinu iz prve ruke. Napisao mi je i posvetu na trećoj stranici “Dragom Miroslavu Flegi (u ime vina!) Vladimir Rem, Vinkovci, jednog dana u Termama”. Draga mi je i zbirka eseja, ogleda i feljtona “Vinkovačka kronika”, tu mi je napisao nešto dulju posvetu: “Miroslavu Flegi, prijatnom sugovorniku, otmjenom pilcu, da mu ne nabrajam ine mane i vrline, Vladimir Rem (u birtiji, naravno)”. Te dvije knjige, ali i još neke koje su mi prirasle srcu, čuvam na posebnom mjestu na polici, često ih uzmem u ruke i prolistam, kao što to činim i sada dok pišem ove retke.Sretali smo se i nakon što je otišao iz Vinkovaca u Slavonski Brod, ne često, mislim dva ili tri puta, ali to više nisu bili srdačni susreti kao prije. Osjetio sam hladnoću u tim kratkim susretima. Mojom krivnjom rastali smo se u nepovoljnom ozračju početkom rata, kada sam ja u svom nadobudnom pisanju i mladenačkom žaru profesionalnost stavio iznad prijateljstva i to će mi uvijek biti žao...