Ovih dana, točnije 4. travnja, prisjećamo se dana kada su 1949. ministri vanjskih poslova SAD-a i 11 zapadnoeuropskih država potpisali u Washingtonu Sjevernoatlantski savez, North Atlantic Treaty Organisation, poznat i kao NATO, vojni ugovor kojim je stvorena snažna vojnopolitička formacija zapadnih saveznika koja je nakon raspada velike antihitlerovske koalicije već 1945. u mirnodopskim uvjetima imala zadaću rješavati mnoga međunarodna pitanja.Šezdeset godina kasnije, 1. travnja 2009., Hrvatska je postala punopravnom članicom NATO-a i prvi put je sudjelovala na NATO-vom sastanku na vrhu, 3. i 4. travnja, u Strasbourgu i Kehlu, a svečanim podizanjem hrvatske zastave i Sjevernoatlantskog saveza u Bruxellesu i Zagrebu 7. travnja te proslavom u HNK-u, Hrvatska je svečano obilježila punopravno članstvo u NATO-u.Dakle, ovih se dana nanizalo važnih datuma i obljetnica za najbližu povijest naše zemlje, i sve si nešto mislim, da smo postali članicom ove vojne asocijacije, recimo, 19 godina prije, mnogo bi toga u našim životima bilo drugačije, bili bi spašeni mnogi životi, patnje ljudi na ovim prostorima bile bi manje, manje bi bilo razaranja i manje uplakanih. Tko zna, možda bi na ovim prostorima tada počeo III. svjetski rat, iako je u to teško povjerovati, budući da su Rusi vojno pomagali Hrvatsku, doduše, uz novčanu naplatu, i teško je povjerovati da bi Rusi zbog Srbije ušli u veliki rat. Iako Srbi vole Ruse nazivati braćom i sadašnje državno i vojno vodstvo Vučić - Vulin politički i vojno bliži su Rusiji nego Europskoj uniji, kojoj, tobože, teže. Rusija nije 1999. mnogo pomogla tadašnjoj Jugoslaviji kada su zrakoplovi i rakete NATO-a pogađali vojne i policijske ciljeve. Nakon tromjesečnih svakodnevnih napada potaknutih zločinima koje je na Kosovu počinila Miloševićeva vojska i policija, posebice specijalne postrojbe sastavljene od okorjelih kriminalaca i ubojica, pod nadzorom sigurnosnih službi (kolovođama se sudi u Haagu zbog tih zločina), srpska vojska i policija posramljena se morala povući s Kosova.Moram priznati da su me u ta tri mjeseca obuzimali dvojaki osjećaji. Slušajući NATO zrakoplove koji su nam prelijetali iznad glava na putu od američke vojne baze Aviano u Italiji, prema ciljevima u Srbiji, bez obzira na to što sam znao da nad Srbijom neće bacati kolače i bombone, zamišljao sam kako se ispunjava pravda. Naime, za tri mjeseca opsade Vukovara, svake noći, kada se inače sve mnogo bolje čuje nego danju, u jesen 1991. slušao sam potmule detonacije moćnih raketa i mina što su srpski vojnici i dragovoljci ispaljivali na Vukovar i Vukovarce. Zvukovi vojnih zrakoplova jasno su se čuli noću i u ovo vrijeme prije 21 godinu kada su kažnjavali zločince za zločine koje su u devet godina počinili na prostorima bivše zajedničke države koje više nema i za kojom upravo Srbija najviše žali i proklinje one koji su je, kako oni kažu, rasturili. Slušajući zrakoplove i izvješća o njihovim učincima, nisam se mogao osloboditi misli kako se, eto, ispunjava pravda, za mnoge kasno...Ratni zrakoplovi i moćne "pametne" rakete ispaljivane s ratnih brodova u Jadranu, pogađali su ciljeve koji su još prije kompliciranim vojno-obavještajnim metodama obilježeni i tako privlačili rakete. No, nekada je bilo i pogreški, poput pogotka u zgradu veleposlanstva Kine, ali ne zato što je NATO pogodio krivi cilj, nego zato što su srpski obavještajci preselili sjedište vojnog komunikacijskog sustava u kinesko veleposlanstvo, dakako, uz njihovu dozvolu, pa zato Kina nikada nije pravila problem oko toga. Raketa je pogodila ono što je označeno, nju ne zanima gdje je cilj smješten.Ima među desničarima i suverenistima onih koji su protiv odlaska hrvatskih vojnika u misije po svijetu, pa čak traže izlazak iz NATO-a. Mi iz Slavonije i drugih dijelova Hrvatske 90-ih na svojoj smo koži osjetili kako je dobro kada strane misije dođu štititi stanovništvo, jer bez njih teško da bi političko-pravni sustav RH tako mirno dopro u onih četiri posto tada okupiranog područja mlade, neovisne i suverene države.