Premda su hrvatski ekonomski pokazatelji za protekle pola godine i više nego povoljni, u nekim aspektima i odlični (rast BDP-a iznad očekivanog, investicijski rejting s pozitivnim izgledima...), početkom lipnja objavljeno je da je Hrvatska na globalnoj ljestvici konkurentnosti Instituta za razvoj poslovnog upravljanja (IMD) iz Lausanne ove godine na 51. mjestu među 67 rangiranih globalnih gospodarstava.

Zašto smo tako nisko, koji su problemi niske razine konkurentnosti, unatoč tome što smo već deset godina u EU-u - upitali smo izv. prof. dr. sc. Marka Tomljanovića s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, nositelja Katedre Jean Monnet u području europskih integracija i voditelja projekta pod nazivom EU business policies and contemporary challenges of European integration.

- IMD-ov pokazatelj svjetske konkurentnosti pozicionira nacionalna gospodarstva na temelju četiri ključne skupine indikatora, tj. ekonomskih performansi, efikasnosti javne uprave, poslovne efikasnosti i infrastrukture, a koji sadržavaju cijeli niz specifičnih pokazatelja. Gledajući općenito, Republika Hrvatska je u 2024. godini zauzela 51. mjesto, što je pogoršanje za jedno mjesto u usporedbi sa stanjem u 2023. godini. Ipak, treba imati na umu kako je Republika Hrvatska u 2020. godini prema tom indikatoru bila pozicionirana kao 60. ekonomija, tako da ovo stanje i nije tako loše, premda jasno upućuje na pogoršanja započeta nakon 2022. godine.

Trenutačno ispred nas se nalaze Jordan i Rumunjska, a relativno su nam blizu (ali iza nas) pozicionirani Filipini, Turska, Mađarska i Bocvana te Bugarska i Slovačka kao zemlje članice EU-a. Analizirajući kretanja prema ključnim stupovima, nazadovali smo u područjima ekonomskih performansi i u poslovnoj efikasnosti, a u specifičnim područjima najveći pad zabilježen je kod zaposlenosti, razine razvoja domaćeg gospodarstva i međunarodne trgovine. Takva situacija upućuje na općepoznate trendove i izazove o kojima se kontinuirano na razini Republike Hrvatske raspravlja, te se traži optimalno rješenje. U kontekstu deset godina članstva u EU-u, jedina preporuka je nastaviti na najbolji mogući način, sukladno s mogućnostima, iskorištavati sve prednosti koje nam se pružaju te adekvatno razvijati ljudske potencijale, s pomoću raspoloživih financijskih i ostalih instrumenata podrške.

Jedan od važnih aspekata hrvatskog razvoja svakako su i EU financijski fondovi. No jesmo li i koliko u opasnosti nakon što fondovi presahnu, kad izvučemo sve iznose koji su nam bili na raspolaganju, kad onda budemo ovisili isključivo o vlastitim sposobnostima i razvojnoj politici? Hoćemo li onda biti u problemima? Možemo li u međuvremenu stvoriti čvrste temelje za novi investicijski ciklus, između ostalog?

- Europski fondovi i ostali financijski instrumenti jedna su od najvećih koristi punopravnog članstva u EU-u i jedan od njezinih najprepoznatljivijih simbola, s ciljem smanjivanja razvojnih razlika između regija/zemalja EU-a. Ipak, temeljenje dugoročnih razvojnih pravaca isključivo na europskim sredstvima ne čini održivo rješenje. Naime, ta bi sredstva trebala biti tek pomoćna poluga u pokretanju nacionalnih gospodarstava i stvaranju temelja za buduće investicijske i razvojne cikluse. Tijekom deset godina članstva u EU-u Republika Hrvatska je znatno podigla razinu iskorištenosti EU sredstava, a što upućuje na to da smo umnogome unaprijedili vlastite apsorpcijske kapacitete. Nadalje, potrebno je napomenuti kako europska sredstva u slučaju Republike Hrvatske neće nestati. Naime, mi se nalazimo u skupini zemalja članica čiji je BDP ispod 90 % prosjeka EU-a, tako da ćemo i u sljedećim financijskim perspektivama imati na raspolaganju znatna kohezijska sredstva.

Također, u skladu sa suvremenim izazovima Europe i svijeta te prethodne ekonomske šokove, dostupna su nam i sredstva usmjerena na oporavak i osiguravanje otpornosti. Pritom, ključno pitanje nije količina sredstava, već kvaliteta njihove primjene. Hrvatsko gospodarstvo bi se trebalo orijentirati na pomicanje iz situacije u kojom smo "tražitelji pomoći" prema situaciji u kojoj nam pomoć (bar velika) nije potrebna, tj. trebamo raditi na tome da prestanemo biti "uteg" europskog gospodarstva i postanemo njegov poticajni čimbenik.

Kao što sam već nekoliko puta istaknuo, uključivanjem u Schengen, uvođenjem eura i afirmacijom dugogodišnjeg članstva u EU-u osigurali smo pristup prednostima kojima možemo stvoriti temelje za dugoročni gospodarski rast, konkurentnost te stabilna društvena i socijalna kretanja. Daljnja ostvarenja u najvećoj mjeri ovise o nama samima, tj. o kvaliteti definiranih i implementiranih strukturnih promjena te učinkovitosti dinamičkog upravljanja.

Prije dvije godine Jehan Arulpragasam, visoki dužnosnik Svjetske banke za RH i Sloveniju, rekao je, između ostalog, da prepreka bržem rastu Hrvatske nije ovisnost o turizmu nego zaostala produktivnost! Stoji li takva konstatacija?

- Razvidno je kako Jehan Arulpragasam zastupa teze koje su potpuno u skladu s dugoročnim europskim razvojnim strategijama, a koje Republika Hrvatska mora potpuno primjenjivati. Pritom su kao ključna područja istaknuti obrazovanje, usavršavanje, inovativnost, zelena i digitalna tranzicija te u konačnici ostvarivanje produktivnosti i globalne konkurentnosti. Također, fokus je stavljen na mala i srednja poduzeća, a koja čine okosnicu europskog i globalnog gospodarstva. Moderne europske i globalne razvojne strategije postavljene su ambiciozno i u svrhu ostvarivanja konačnog "višeg" cilja, a to je klimatska i energetska neutralnost EU-a i digitalna transformacija.

Ključni je problem nedostatak i/ili ograničenost sredstava u novim zemljama članicama EU-a potrebnih za pokretanje takvih procesa. Površnim pregledom europskih statističkih baza moguće je uočiti kako se Republika Hrvatska nalazi u vrlo izazovnoj situaciji u području javnih i privatnih ulaganja u istraživanje i razvoj, obrazovanje, usavršavanje, razvoj inovacija te u izvozu proizvoda visoke tehnologije. Kako pomiriti ciljeve i realnost? Kako se uklopiti u tu priču i ostvariti bar neki napredak? Pritom je potrebno na umu imati i "egzistencijalne" aspekte poslovanja i izazove održivosti, a nakon zadovoljenja kojih je fokus moguće staviti na nove prioritete. Sve navedeno upućuje na to da ćemo još dugo trebati europsku pomoć, bilo u novcu bilo u ostalim oblicima podrške.

Za kraj neizostavno pitanje o hrvatskom turizmu, s obzirom na početak ljetne sezone i neke od problema s kojima se domaći turizam suočava godinama, premda sadašnji pokazatelji daju razloga za optimizam u ovoj 2024. godini... Vaš komentar?

- Moje mišljenje je da se generalno, imajući na umu prethodna kretanja, za budućnost turizma i njegove učinke na hrvatsko gospodarstvo ne moramo bojati. Naime, dodatni poticaj hrvatskom turizmu postignut je i uključivanjem u Schengen te uvođenjem eura, čime smo zasigurno postali konkurentniji. Sjetimo se kako je i u vremenima goruće pandemije COVID-19 turizam itekako uljepšao završnu sliku hrvatskog gospodarstva. Kao i svake godine, početkom ljetne sezone počinju rasprave o sadašnjosti i budućnosti hrvatskog turizma, uz ključna pitanja: Gdje smo? Što i kako želimo postići? itd. Najčešća kritika odnosi se na tzv. orijentaciju na sunce i more, bez želje za unaprjeđenjem ostalih aspekata turističke ponude uz nepostojanje kvalitetnih i ostvarivih strateških smjerova razvoja. Također, istraživanja pokazuju kako smo u usporedbi s konkurentima na Mediteranu sve više percipirani kao skupa destinacija, te se određeni broj potencijalnih posjetitelja okreće drugim zemljama Europe i svijeta.

Kako dalje u budućnosti? Često se spominje orijentacija na tzv. elitni i yachting turizam. Međutim, jesmo li spremni i sposobni za to? Imamo li raspoložive privatne, osobne i javne resurse sposobne apsorbirati investicije u tom području? Želimo li nastaviti sa sadašnjom orijentacijom prema posjetiteljima tzv. srednjeg ranga? Što im možemo ponuditi i kako zadovoljiti odnos cijene i kvalitete? Kako regulirati cijene nekretnina i turističkog smještaja?

Vidljivo je kako je pri planiranju budućnosti razvoja hrvatskog turizma potrebno odgovoriti na ta i još mnogo pitanja. Konačan odgovor bi trebao biti temeljen na komparativnim prednostima, uz uvažavanje "osnovne matematike", tj. prihvaćanjem scenarija koji će rezultirati najvišom razinom koristi za hrvatsko gospodarstvo. Odgovore na ta pitanja ostavljamo kreatorima politika u tom području, u nadi da će se pronaći najefikasnije rješenje. (D.J.)