Jedan od najvećih kultnih bendova bivše države Jugoslavije bio je, a to je još i danas, makedonska rock-grupa Mizar. Četrdeset godina od svoga osnutka davne 1981., Mizar je i dalje ne samo nezaobilazni "artefakt" prošlosti nego i faktor sadašnjosti koji je odnedavno iznova krenuo u stvaralačku fazu, pa smo dobili i pjesmu Messengers Of The Downfall ("Glasnici na padot"), čiji je kontekst razumljiviji uz prijevod, a o kojoj njezin autor kaže: "Čovjek ne razlikuje dobru misao od loše, a da ne zna kako je energija ista za sve ljude. ‘Glasnici na padot‘ odnosno ‘glasnici pada‘ su demoni, loše misli ili poruke (disinformation), dok je glazba poruka dobre energije".

Čovjek koji to zbori je Gorazd Čapovski, gitarist i jedini stalni član Mizara od osnutka grupe, uz kojeg aktualnu postavu čine još i Zoran Tortevski (vokal), Pece Kitanovski (bas) i Zlatko Simionski (bubnjevi). Prateći vokali su Petar Georgievski, Branko Ilievski i Ivan Petkovski, aranžman potpisuje Mizar, a produkciju Zlatko Simionski i Gorazd Čapovski. Sve u svemu, i više nego dostatno razloga za intervju s Gorazdom Čapovskim za ovotjedni Magazin.

U jednom intervjuu prije dvije godine (PopQlt magazin), kad se pandemija tek počela širiti i na Balkan, među ostalim, rekao si kako je "vrijeme za skromniju, emotivniju, manje senzacionalističku glazbu". U međuvremenu korona je postala opće mjesto tzv. novog normalnog - kako je sve to djelovalo na tebe kao glazbenika, kao i na još tada najavljivan povratak Mizara na scenu s novim materijalima, prvo nizom singlova pa onda i novim albumom, sve u izudanju Dallas Recordsa...?

- "Nova normalnost" je već rezultirala globalnom pandemijskom depresijom i erupcijom anksioznosti i nezadovoljstva. Pandemija nije samo medicinska kriza, već kompleksan potres koji pogađa ekonomske, socijalne, psihološke i mentalne aspekte naših života. Zaključavanje, policijski sati, beskrajno ponavljanje novih valova zaraze... dovelo je do široko rasprostranjenog osjećaja bespomoćnosti i očaja kao odgovora na okolnosti nad kojima imamo malu ili nikakvu kontrolu.

Kad smo kod novih pjesama, ali i povratka Mizara, reci nam nešto o glavnim poticajima, inspiracijama, razlozima... koje i tebe i grupu vraćaju iz višegodišnje hibernacije? Što kažu stari fanovi na povratak Mizara...?

- Ne pripadam u glazbenike koji pošto-poto prave glazbu koja ničemu ne služi. Kod mene je to ipak drukčije. Ako nešto tinja, grebe, svrbi, vrišti iznutra, onda ga moram pustiti van. Ako imam što reći, reći ću, ako ne - šutjet ću! To je moj moto kojeg se držim svih ovih godina. Nažalost, živimo u svijetu senzacionalizma i brutalnog konzumerizma koji od svega pravi banalni, jednokratni šou. Što se tiče fanova, veoma sam zadovoljan jer ih ima svakakvih, od oduševljenih do rezigniranih.

 

Povratak Mizara započeo je prošle godine pjesmom Galeb, koju su 2021. slijedile A Day Is Coming, Luzna/Scar, Messengers Of The Downfall (Glasnici na padot) te nadavno "1903", u kojoj se Mizar referira na godinu ustanka Makedonaca protiv Otomanskog Carstva. Koje su poruke tih pjesama, koliko je na njihovo stvaranja utjecalo i ovo vrijeme virusne pošasti u kakvom svi pokušavamo živjeti i preživjeti...?

- Ubrzani suvremeni svijet često nas pretvara u frustrirane individue koje se bave samo sobom i privatnim problemima. Sve je manje snage, volje i vremena da se zagrebe površina, da se zaviri "iza vrata". Sve postaje doslovno, pa samim time i banalno. Nisam pesimist, ali kad se priča o stvarnosti, onda je ona zaista sumorna. Sve što se događa utječe na mentalno stanje ljudi, uključujući i mene kao glazbenika. U takvim okolnostima i u skladu s mojim glazbenim senzibilitetom nastajale su redom veoma mračne pjesme koje izražavaju moju percepciju realnosti u kojoj živimo.

 

 

Kad smo kod novih pjesama i novog Mizara, počeo si suradnju s novim članovima, od kojih Tihomir Jančovski ima posebnu ulogu, kao i pjevač Zoran Tortevski i drugi. Reci nam nešto više o svemu tome...?

- U 40 godina dugoj povijesti kroz Mizar je prošlo na desetke sjajnih glazbenika i kreativaca, a igrom slučaja jedino sam ja ostao konstanta svih proteklih godina. Jančovskog poznajem takoreći cijelog života, bili smo u istoj ekipi koja je dijelila iste vrijednosti i interese, tako da je naša suradnja došla posve spontano i prirodno. Zoran je bio dio bizantskog zbora Harmosini, koji je bio vokalni dio posljednjeg albuma "Deteto i beloto more". U svakom slučaju, imam veliku sreću da sam okružen ekipom suradnika s kojima je rad veliko stvaralačko zadovoljstvo.

Vratimo se malo u prošlost. Mizar poznajemo još od početka 80-ih prošlog stoljeća, no prvi LP "Mizar" stigao je tek 1988., kad je bivša SFRJ već bila da izdisaju. Koliko je vaš tzv. tamni zvuk korespondirao s tada nadolazećim mračnim i teškim vremenima, pa i ratovima koji su slijedili? Drugim riječima, kako osobno danas gledaš na to vrijeme i na Mizar u tome vremenu?

- Iz današnje perspektive gledanja, čini mi se da je stara SFRJ bila posve uređeno društvo u kojemu je postojao elementarni red i sustav vrijednosti blizak zapadnoeuropskim vrijednostima. Naravno, sustav nije bio idealan, ali je bio stabilan i manje više meritokratski. Iako je režim bio totalitaran i autokratski, ipak je društvo vodilo računa o dostojanstvenom životu ljudi koji su imali besplatno obrazovanje, male ali redovne prihode, jeftine kredite… Kad pogledam sada ove male marionetske državice koje su nastale na ruševinama nekadašnje SFRJ, osjetim veliku tugu jer se pod plaštem "demokracije" prodaje brutalna pljačka, kriminal i korupcija vladajućih kvazielita, dok velika većina populacije nije u stanju osigurati ni egzistencijalni minimum.

 

S prošlim vremenima u vezi - mediji svako malo spominju 80-e, te su godine danas kurentna retroroba, gotovo da vlada retrovirus za glazbom i stilom osamdesetih prošlog stoljeća. Kakav je tvoj odnos prema tom "trendu" i, općenito, takvoj vrsti nostalgije...?

- Favorizacija trash-kulture, jeftina produkcija svega i svačega, kao i masovna prezentacija kiča u medijima dovela je do totalnog sunovrata estetskih i vrijednosnih kriterija ne samo u glazbi nego i u umjetnosti uopće. Kad pogledate današnju scenu, teško ćete naći nešto više od bezidejne, banalne copy/paste produkcije čiji je osnovni i jedini cilj instant-zarada. Kako je zaista rijetko naići na autentične i originalne umjetnike, tako nam se osamdesete čine daleko bolje i vrjednije od onoga što su zaista i bile.

Gledajući danas na ukupnu karijeru Mizara i tvoju ulogu u bendu, bi li što mijenjao, s čime si najviše zadovoljan, čega se rado, a čega nerado sjećaš...? Mizar je oduvijek imao vjerne fanove u Hrvatskoj kao i podršku glazbene kritike...

- Mizar je imanentni dio mene, priča u kojoj je tijekom 40 godina bilo svega i svačega. I trnja i zvijezda. Zvuči pomalo fatalistički, ali bilo je baš onako kako je trebalo biti.

Koji su inače utjecaji s glazbene scene, domaći i strani, za koje držiš da su ti bili važni, a i sada su, u vlastitom sazrijevanju kao gitarista, skladatelja, autora...?

- Bio sam klinac od nekih 10 godina kada sam na tadašnjem crno-bijelom televizoru gledao koncet "Black Sabath - live in Paris". Bio sam toliko uzbuđen da nisam oka sklopio cijele noći i mislim da je baš tada u mene ušao taj opaki ROCK-VIRUS koji, hvala Bogu, nikad neće proći.

 

Pratiš li aktualnu svjetsku rock-scenu, IN trendove poput darkwavea, coldwavea, neo-gothica...?

- Pratim svakako, pogotovo skandinavsku scenu, Wardruna i taj tip bendova koji pjevaju na svom autentičnom jeziku, što mislim da je super. Kolonijalni i imperijalistički engleski postaje banalan i out of time ovih dana.

S obzirom na to da živimo u pandemijskom vremenu, koliko ti teško pada izostanak živih svirki, koncerata, bliskog sraza s publikom...?

- Ne može se izbjeći činjenica da živimo u nenormalnim okolnostima pod konstantnim pritiskom neumoljivih statistika o novooboljelima i velikom broju preminulih. Ovo (ne)vrijeme je istinska trauma za umjetnike, a posebno za nas glazbenike koji nasušno zavisimo od živog kontakta i interakcije s publikom. Ono što posebno frustrira je činjenica da svojim kakofoničnim izjavama i krajnje konfuznim ponašanjem vladajuće kvazielite samo dolijevaju ulje na već razbuktali požar. Bili smo svjedoci da se od najstrožih lockdowna u samo nekoliko dana ušlo u žestoke izborne kampanje gdje nikakve mjere jednostavno nisu postojale. Takve apsurdne situacije događaju se gotovo cijelo vrijeme.

Osim glazbe, pratiš li sva ta zbivanja u svijetu i kako na njih reagiraš, hladne glave, ili i tebe, kao i mnoge druge, pomalo (ili previše) strah od neizvjesne sutrašnjice?

- Mislim da smo svi nadživjeli Orvelovu "1984." i da polako ali sigurno klizimo u Huxleyjev "Vrli novi svijet" neoliberalnog kapitalizma i neokolonijalizma 21. stoljeća. Dok se istina utapa u moru nebitnih informacija i lažnih vijesti, vrhovni inkvizitor determinira pravila igre u kojoj smo svi obični nijemi statisti.

 

Gorazd Čapovski u ovo digitalno doba? Koliko si IN s društvenim mrežama, virtualnom stvarnošću?

- Sluđeni novim tehnologijama trenutno smo na dva klika od bilo koga na svijetu, dok prve komšije ili susjede uopće i ne poznajemo. Tužno je gledati djecu koja ni na sekundu ne ispuštaju telefone i koja, nažalost, nisu sposobna za verbalnu komunikaciju. Dok netko zgrće velik novac, svi postajemo žrtve trivijalnog i banalnog. Mislim da je krajne vrijeme suprotstaviti se virtualnom digitalnom teroru i vratiti se normalnom, ljudskom realnom životu.

U nekom CV smislu, što bi još bilo zanimljivo znati o Gorazdu Čapovskom i Mizaru, a da to još nitko nije pitao i dobio odgovor? Drugim riječima, reci što još želiš istaknuti, a da ja nisam pitao?

- Mislim da se nema što više dodati, sve ostalo reći će glazba.

Ukupno uzevši, kakva je budućnost Gorazda Čapovskog i Mizara...?

- E, to je pitanje za milijun dolara!

Zaključno - Gorazd Čapovski u tri-četiri-pet... deset riječi?

- Da smo živi i zdravi i još puno novih pjesama i albuma.