Zemlje članice Europske unije od 6. do 9. lipnja biraju svoje zastupnike za novi petogodišnji saziv Europskog parlamenta. Mnogi komentatori i analitičari ističu kako su za EU predstojeći izbori ključni, povijesni, presudni... Ako je tomu tako, koji bi bili argumenti za takve dramatične teze, ili se ipak izborima pridaje prevelika važnost - pitali smo prof. dr. sc. Marinka Ogoreca, stručnjaka za sigurnost i predavača na Veleučilištu Velika Gorica?

- Izbori i izborno vrijeme važni su uvijek za sve političke strukture i stranke koje namjeravaju sudjelovati u izbornoj utrci, jer se time jedino konkretno može revalorizirati njihova prethodna politička učinkovitost. To je političkim strankama jednako važno za izbore na svim razinama - od lokalnih i regionalnih, preko nacionalnih, do europskih, pri čemu se uglavnom primjenjuju vrlo slični izborni mehanizmi i pravila. Zbog toga su vrlo često izborna razdoblja svojevrsno izvanredno stanje, u kojima počinje više-manje žestoko nadmetanje političkih stranaka, njihovih ideoloških i političkih programa te kandidata koje bi te programe trebali realizirati.

U Republici Hrvatskoj se stjecajem okolnosti ove godine poklopilo održavanje najvažnijih nacionalnih izbora - za nacionalni parlament, za Europarlament i za predsjednika Republike Hrvatske, zbog čega se domaća javnost nastoji dodatno senzibilizirati, kako bi u što većem broju pristupila svim navedenim izborima. Naravno, sve to utječe na veće ili manje prejudiciranje izbora od većine političkih čimbenika, zbog čega se često koristi i retorika o “ključnim”, “povijesnim”, “presudnim”, “najvažnijim ikada” i sl. izborima, iako se ni na nacionalnim ni na globalnim razinama političkog djelovanja ne mogu očekivati jednako “presudne”, “povijesne”, “ključne” i sl. promjene, koje bi se valjda trebale dogoditi odmah po dolasku novih (ili ponovo starih) političkih struktura na vlast.

S druge strane, svjedoci smo vrlo turbulentnih, izuzetno dinamičnih i krajnje nepredvidljivih političkih, vojnih i socioloških procesa u međunarodnoj zajednici koji zahtijevaju vrlo promišljene, odmjerene, ali često i krajnje rezolutne političke, pa u krajnjim okolnostima, i vojne odgovore. Njih može dati samo konzistentna, odgovorna i odlučna politička struktura koja primarno zastupa nacionalne interese vlastite države, a time i interese asocijacija u kojima je ta država član.

Prema nekim analizama, među brojnim temama koje će dominirati u kampanji za EU izbore bit će i tema vezana uz sigurnost kao najvažniji aspekt Unije, s obzirom na sve izazove i prijetnje s kojima se EU suočava otkako traje ukrajinski rat, odnosno promjena geopolitičkih i geostrateških interesa i okruženja... Vaš komentar?

- Krajnje je vrijeme da problematika sigurnosti postane dominantna tema svih relevantnih tijela EU-a, jer ne samo što se ukrajinski rat projicira kao jedan od najozbiljnijih sigurnosnih izazova cijele Europe nego i postoji cijeli niz vrlo ozbiljnih destabilizatora EU-a, ali i pojedinih nacionalnih država članica EU-a, na koje ne postoji (ili se ne prepoznaje) učinkoviti odgovor. Među njima je vjerojatno jedan od najozbiljnijih izazova masovna ilegalna imigracija, koja sve ozbiljnije dugoročno destabilizira stare europske demokracije - u prvom redu Njemačku i Švedsku, ali su podjednako ugrožene i ostale članice EU-a, koje nisu u dovoljnoj mjeri reagirale na opasnosti ilegalnih imigracija.

Osim navedenoga, sve veća destabilizacija cijelog prostora Bliskog istoka mora se percipirati kao globalna prijetnja koja dugoročno može ugrožavati europski prostor cijelim nizom izazova sa za sada nepredvidljivim ishodom.

U tom kontekstu ponovo će na dnevnom redu biti i odnosi s NATO savezom, ali i planovi za tzv. EU vojne snage, naravno i vojna pomoć Ukrajini, sankcije Rusiji..., svim tim pojedine političke opcije unutar EU-a koristit će se u kampanjama, argumentirano ili manje argumentirano... Vaš komentar ?

- Moramo naglasiti kako je NATO savez stvoren 1949. i već 75 godina postoji kao specifična vojno-politička asocijacija zapadnih zemalja (preciznije - zemalja zapadne demokracije, kojoj su uglavnom pristupile i srednjoeuropske države), usmjerena na zajedničko očuvanje svojih članica od svih oblika simetričnog ugrožavanja koji su mogli doći iz raznih smjerova (primarno je bio usmjeren protiv sličnog vojno-političkog saveza istočnih zemalja - Varšavskog saveza). S gašenjem Varšavskog pakta i raspadom SSSR-a postavila su se opravdana pitanja postojanja i samog NATO-a, koji se trebao u većoj mjeri transformirati u sustav kolektivne sigurnosti svojih članica spram svih relevantnih prijetnji (u to se mogu uključiti i razni oblici asimetričnih prijetnji, zaštite civilnog stanovništva, zaštite proklamiranih zajedničkih društvenih vrijednosti i sl.). Prije nego što je došlo do navedene transformacije, Putinova Rusija ponovo se etablirala na regionalnoj, ali sve više i na globalnoj, političko-gospodarskoj sceni kao nova/stara simetrična prijetnja zapadnim društvenim vrijednostima (bolje rečeno, temeljnim postulatima proklamiranog liberalnog demokratizma), što je zahtijevalo ponovo revitaliziranje NATO-a za odgovor na simetrične prijetnje.

U sadašnjim okolnostima NATO je jedina međunarodna organizacija koja ima dovoljno povijesno iskustvo, razvijenu unutarnju vojno-političku strukturu i učinkoviti operativni sustav uporabe multinacionalnih vojnih efektiva za učinkovitu obranu svojih članica. Samostalne europske vojne snage već su duže tema političkih rasprava u establishmentima pojedinih europskih država (uglavnom onih sa znatnim vojnim potencijalima), međutim, još uvijek su samo u području političkih teorija, a NATO je već odavno operativna vojno-politička struktura.

Za očekivati je da će aktualni europarlamentarni izbori dodatno potencirati rasprave o potrebama samostalne europske oružane sile, više ili manje neovisne o NATO-u. Utemeljenost tih rasprava vjerojatno će se razriješiti nakon okončanja navedenih izbora.

Unatoč hrpi problema i izazova, uključujući i onaj sigurnosni, mnogi vide budućnost EU-a pozitivno, premda je nemali broj i onih s negativnim stavovima oko Europske unije u idućem razdoblju. Treba li sadašnji model i ustroj EU-a mijenjati, i kako? I na koji način poraditi na većoj i efikasnijoj spremnosti Unije za buduće sigurnosne izazove i eventualne ratne ugroze?

- Potrebno je naglasiti kako je razvojni put EU-a primarno bio usmjeren na gospodarsku asocijaciju (Europska zajednica za ugljen i čelik), te je uglavnom bio fokusiran na gospodarski i trgovinski razvoj znatno više nego na sigurnosni. No sa stvaranjem EU-a i aktualnim jačanjem tenzija u međunarodnim političkim odnosima sve više u prvi plan izbijaju sigurnosni izazovi koji se postavljaju pred današnji EU. Naravno, sadašnju strukturu i model funkcioniranja EU-a svakako je potrebno promijeniti, no da bi se to moglo, potrebno je razraditi cijeli niz konceptualnih analiza koje moraju biti usmjerene ne primarno na gospodarsko-financijski aspekt djelovanja EU-a, nego na sve ostale segmente društvenog opstanka, sa sigurnosnom i obrambenom problematikom kao prioritetima novog doba.

Na temelju navedenih analiza, koje moraju vrlo jasno i konkretno definirati potencijalne ugroze EU-a, njihovu dinamiku i intenzitet, moguće odgovore za njihovo rješavanje i perspektive sigurnosne održivosti EU-a, potrebno je formirati konkretna doktrinarna rješenja većine sigurnosnih pitanja koja se sada već ozbiljno postavljaju, te potencijalne sigurnosne sustave koji bi to morali realizirati. Najvažnije pitanje u svemu tome je - tko u EU-u može razraditi i implementirati navedena doktrinarna rješenja.  (D.J.)

(Portret snimio: Boris Scitar)