Ako za tisuću godina Sunce još ne bude eksplodiralo i ljudi budu još uvijek raspravljali o filmovima objavljenima prije tisućljeća, možemo se samo pitati što će reći o čudnoj znanstvenofantastičnoj franšizi Rebel Moon Zacka Snydera - pita se Chase Hutchinson, čiji prilog za collider.com prenosimo u nešto kraćoj verziji i s neznatnim prilagodbama.

- Rebel Moon - Part One: A Child of Fire iz prošle godine i sadašnji nastavak Rebel Moon - Part Two: The Scargiver već su postali najzbunjujućiji duo filmova snimljen uopće. Dio problema svodi se na to da je objavljen na Netflixu, gdje se čak i izvrsni filmovi mogu prelako previdjeti, ali svaki dio postavlja i nešto više što se zapravo nikada ne materijalizira. To je imalo smisla s prvim dijelom, koji je bio izgrađen oko okupljanja tima za borbu protiv opresivnih sila militarističkog Imperija, ali ono što je bizarno jest koliko drugi dio upada u iste zamke koje su prvi učinile tako zamornim. Nije najgora stvar film premijerno prikazati na Netflixu, ove godine, ali je jedna od onih koje se najlakše zaborave.

Snyder je izvorno projekt zamislio kao dio Ratova zvijezda, prije nego što ga je rekonstruirao u navodno originalno žanrovsko djelo. To je nešto za što vrijedi navijati. Međutim, dok je pokušaj napraviti nešto novo u žanru vrijedan divljenja, ovaj nastavak otkriva da je vježba originalna samo u općenitom smislu. Sve se čini kao da nastaje ne samo iz Ratova zvijezda nego i iz boljih znanstvenofantastičnih filmova bez dodavanja ičega novog iskustvu. Ne samo što The Scargiver nije Snyderov The Empire Strikes Back nego je čak i gori od Prvog dijela. Njegove ambicije su se beskrajno smanjile, kao da sve ide unatrag. To što se događa u usporenom snimku samo ga čini još više iscrpljujućim. Nema osjećaja avanture, nema emocionalne povezanosti s likovima i, što je nadasve neviđeno, radnja je tupavo dosadna. Scargiver nije katastrofa, ali je nešto puno gore: teška dosada!

Što se same radnje tiče, priča se nastavlja nedugo nakon događaja iz Prvog dijela, a pratimo i samu titularnu Scargivericu, Koru (Sofia Boutella), dok se vraća u svijet Veldta. Ona misli da je ubila Atticusa Noblea, kojeg glumi Ed Skrein, no ubrzo sazna ono što smo mi kao publika već znali: on je uskrsnuo! Stoga se Kora, Gunnar (Michiel Huisman), Titus (Djimon Hounsou), Nemesis (Doona Bae), Tarak (Staz Nair) i Milius (Elise Duff) moraju pripremiti za nadolazeći napad protiv neprijatelja koji ih je nadjačao. To je više od istih standardnih znanstvenofantastičnih stvari u prvom filmu, ali sada su rezervirane samo za jedan planet, koji se jedva čini kao stvarno mjesto.

Gledatelj uglavnom na kraju gleda mnogo retrospektiva, uključujući jednu smiješnu scenu razgovora, u kojoj svi za stolom dolaze na red u igri izlagačkog ruleta. Ovaj film kao da ubrzano radi sve što je radio i prošli, ograničavajući sve uvide koje bismo mogli dobiti o likovima na jedan nezgrapni monolog za drugim. Iako je gotovo nenamjerno komičan, Drugi dio prevelik je šlamperaj koji sebe shvaća ozbiljnije nego što se ikakvim poslom pretvara da jest.

Kora je još uvijek najrazvijeniji lik u grupi, ali to ne govori puno. Boutella ponovno dokazuje da gotovo može iznijeti scenu samo svojom fizičkom prisutnošću, što je prije činila s nevjerojatnim učinkom u filmovima poput Kingsman: Tajna služba i Climax, iako joj The Scargiver ne daje mnogo šanse za to. Možda je najžalosnije to što Hounsou, koji je općenito dugo bio podcijenjen u filmovima, ovdje opet radi sjajan posao. Govor koji drži prije nego što grupa juriša u bitku čini se kao da će biti trenutak za zaustavljanje predstave, koji daljnjoj akciji daje emocionalne uloge. Ne samo što se to ne događa, jer on uvijek dobije samo nekoliko rečenica u često skraćenim scenama, nego i radnja jednostavno nije toliko dojmljiva.

Snyder se koristio usporenim snimkama u mnogim svojim filmovima. U filmu 300 slow-motion je iskoristio kako bi sve pretvorio u gotovo mitski vizualni spektakl, a u Sucker Punch kamera više pleše s likovima, ali ta je tehnika u Rebel Moon: The Scargiver prečesto distancirajuća, a ne dinamična. Glavni problem na koji se film stalno vraća jest u tome što radnja nije na visini. S obzirom na to da je to ono na što je fokusiran gotovo cijeli posljednji sat, to je ozbiljan problem. Svi plošni likovi mogli bi se ostaviti po strani ako je nešto uzbudljivo u posljednjem činu. Postoje kratki bljeskovi zanimljivije akcijske koreografije i inscenacije, iako The Scargiver podjednako često posrće. Za pretpostaviti je da ni originalna redateljeva verzija (navodno) nije ništa bolja...

Osim što prolazi prilično brzo, The Scargiver se čini kao da donosi likove iz potpuno drukčijeg i potencijalno boljeg filma. Možete vidjeti mogućnosti koje postoje iz detaljnijeg istraživanja tog elementa filma, samo da bi ih drugi dio naknadno napustio u korist blago eksplozivnog finala, u kojem likovi padaju kroz vatreni brod koji se sudara i ostaje bolno ograničen time koliko malo toga izgleda na daljinu blizu stvarnog.

Kulminacija The Scargivera počinje se još besramnije uzdizati od Star Warsa, ali to je samo površno. Ne uspijeva unijeti isti odjek u svoje preokrete sudbine ili otkrivanja, čak i kad se sprema za više. Čudno, film o kojem sam najviše razmišljao bio je Dune: Part Two Denisa Villeneuvea, koji je, na žalost Rebel Moona, svoj debi imao ma streamingu tjedan prije. Svaki je podijelio svoje priče u dva dijela, a svaka se pokušala još više proširiti u svojim finalima. Razlika je u tome što svaki dio Villeneuveove Dune uglavnom može funkcionirati sam za sebe, s time što je drugi bolji od prvog, i stvoriti opravdano zanimanje za potencijalni treći film.

Ne samo da ni jedan dio Rebel Moona ne funkcionira nego je i The Scargiver toliko loš da bi se franšiza teško mogla nastaviti prema nečem suvislijem i boljem. To što je Snyder izrazio interes za snimanje ne samo još jednog filma, nego potencijalnih šest filmova, može uzbuditi one koji su također cijenili njegov prijašnji rad. Za one koji su sada vidjeli ova dva nastavka Rebel Moon, to više sliči prijetnji nego realnoj mogućnosti.