Svakog 22. travnja obilježavamo Dan planeta Zemlje, suočavajući se s razornim posljedicama klimatskih promjena i degradacije okoliša. Posljednjih desetak godina i vjerske zajednice su započele s važnim ekološkim projektima, a Centar za međureligijski dijalog iz Rijeke nastoji potaknuti hrvatske vjerske zajednice na više djelovanja u tom području.

Sve se više prepoznaje da vjerski vođe i vjerske organizacije mogu biti, i već su bili, bitni pridonositelji ciljevima održivog razvoja (SDG) i postizanju UN-ove Agende 2030. Ipak, kako bi se povećao ovaj potencijal, postoji potreba za većom sinergijom vjerskih organizacija i drugih dionika, kao što su kreatori politika, nevladine organizacije, multilateralne institucije, vladine agencije itd. Vjerske institucije također trebaju smjernice o tome kako se mogu strateški uključiti u ciljeve održivog razvoja kako bi izmjerili i procijenili svoje vrijedne doprinose široj globalnoj agendi i SDG napredak na terenu.

U mnogim vjerskim tradicijama svijet je komunikacija između Boga i ljudi. Svaki dio stvarnosti sa sobom nosi božansko djelovanje. Naše svjetovno okruženje su slogovi božanske riječi koju s osobitim poštovanjem iz svetih spisa crpi više od 80 posto stanovništva ovog planeta. U tim spisima postoji poziv na solidarnost, ljubav i njegovanje. Ni jedna teologija postanka ne govori o dominaciji nad Zemljom.

Kada govorimo o ekologiji, govorimo o ravnoteži i međuovisnosti stvorenoga. Kao ljudska bića pripadamo tom sustavu. Ne živimo izvan i iznad njega. Imamo posebnu ulogu, ali nismo sve. Poziv religija ljudima jest da stanu s neprestanim iskorištavanjem i porobljavanjem našeg životnog okruženja. Stare poljoprivredne tehnike puštale su zemlju da odmara godinu dana, što ima također vjerski prizvuk. Znak je to da ne posjedujemo zemlju, Bog nam ju iznajmljuje za naše potrebe. I upravo je ta spoznaja prvi korak za rješavanje problema u mnogim osiromašenim krajevima svijeta jer je imperativ pravde za siromašne usko vezan uz pravdu za okoliš. Potreban nam je odmor od naše pohlepe i opsesivne eksploatacije. Ekološka kriza je prije svega duhovna kriza čovjeka.

Sudjelovanje vjerskih aktera ključno je za mobiliziranje goleme moći koju imaju u angažiranju masa ljudi. Iako su vjerske udruge već dugo angažirane u područjima kao što su humanitarna pomoć, obrazovanje i zdravstvena skrb, imaju manje iskustva u radu usmjerenom na okoliš, ublažavanju klimatskih promjena i strategijama prilagodbe. Unatoč tome, postoji obilje inspiracije koja se može dobiti iz religijskih tekstova i učenja jer sve religije pozivaju svoje sljedbenike na brigu za prirodu.

Stoga je ključno povezati pitanja okoliša sa svetim tekstovima i učenjima, dok se vjerskim akterima pruža znanstveno znanje za usmjeravanje njihove klimatske akcije. To će omogućiti vjerskim vođama da se uključe u svoje zajednice u objašnjavanju svojih kolektivnih i pojedinačnih uloga u provedbi ciljeva održivog razvoja. Istodobno, bitno je da se percipirani mostovi između vjere i sekularizma/znanosti prevladaju i da se stvore nova partnerstva između relevantnih dionika i aktera na obostranu korist. (D.J.)