Dobro je poznato kako je osamdesetih u Osijeku postojao niz tvornica, u kojima su radnici vrlo često radili i u tri smjene. Kako bi država pokazala skrb o njima, organizirane su im proslave 1. maja, Dana žena, nudila se ljetovanja u odmaralištima na moru po povoljnim cijena, ali se i brinulo o njihovoj prehrani. Tako je velika većina osječkih tvornica, od Saponije do Mare, imala radničke menze, odnosno restorane društvene prehrane.

Novinari Glasa Slavonije 1987. posjetili su neke od njih, i ondje doznali kako su radnici više-manje zadovoljni toplim obrocima u svojim poduzećima jer su uistinu bili povoljni, a zbog rada u smjenama mnogi od njih nisu stizali kuhati ili u vrijeme ručka nisu mogli biti kod kuće.

U osječkoj tvornici Saponia, u kojoj je tada bilo zaposleno 2350 radnika, svakodnevno se kuhalo 1200 toplih obroka, i to za radnike iz sve tri smjene. Kako su glasovcima ondje otkrili, zbog stalnog poskupljenja hrane moraju biti itekako maštoviti i snalažljivi u zadovoljavanju kriterija o kvalitetnom, zdravom i raznovrsnom obroku.

Za radnike su ondje svakodnevno priređivali dva menija, i to običan i dijetalni, sadržavali su glavno jelo, juhu i napitak, a čak 24 dana zaredom jelovnik je bio različit. Uoči praznika radnici su uz redovit obrok mogli dobiti kolač ili sladoled. Radnicima su u Saponijinoj menzi bili najomiljeniji različiti odresci, jela od govedine u luku ili govedina s okruglicama, pohane šnicle, sarma i gratinirani krumpir.

Topli obrok se za radnike posluživao u vrijeme pauze u 10 sati, a za upravu u 11.30. Imali su ondje i knjigu žalbe, ali u pravilu je sadržavala samo pohvale.

Kuhalo se i u OLT-u, gdje je bilo zaposleno tri tisuće radnika, a oko 1200 zaposlenika koristilo se menzom, premda je kuhinja imala kapacitet od čak 3500 obroka i u restoranu je istovremeno moglo jesti 200 osoba. Radnici su ondje za 73 dinara dobivali bonove u vrijednosti od 880 dinara. Kuhani obroci u menzi stajali su 400 dinara, a za ostatak mogli su kupiti suhomesnate proizvode, odnosno sitne kućne potrepštine, i to po znatno nižim cijenama od tržišnih. U OLT-u su imali i bife, gdje su radnici mogli uzeti kavu i druge napitke.

Bila je uz restoran i gostinjska soba, namijenjena za poslovne partnere i goste, koja se pokazala itekako dobrim potezom, jer se zbog nje smanjila reprezentacija i gotovo nitko više na poslovne ručkove nije izlazio u restorane, nego se jelo u tvornici. OLT-ov jelovnik bio je sastavljen prema tablici za teški fizički rad, te je sadržavao čak 2080 kalorija, što je inače odrasloj osobi dovoljno kalorija za cijeli dan.

Jedino na što su se Glasovim novinarima požalili u tom restoranu bilo je to što teško mogu restoran stalno držati čistim, i to prije svega zbog radnika iz ljevaonice, koji su za sobom ostavljali naslage ljevarskog pijeska.

Prehrana je bila organizirana i u Tvornici žigica Drava, ali nešto skuplja, ondje su bonove u vrijednosti 790 dinara radnici morali platiti 100 dinara. Od 700 zaposlenika tom se pogodnosti koristio manji broj radnika, odnosno njih 200-tinjak jelo je tople obroke, ali su se ostali bonovima koristili za kupnju hladnih obroka i suhomesnatih proizvoda. Omdje su se često jeli gulaš, razna variva, kotleti u umaku, kao i mljeveno meso u umaku.

Uz navedena, i mnoga ostala osječka poduzeća svojim radnicima nudila su kvalitetne obroke koje su si mogli priuštiti. Nažalost, tvornica u Osijeku gotovo više i nema, kao ni radnika, pa je tako logično nestala i organizirana društvena prehrana, a danas si nešto slično mogu priuštiti uglavnom samo saborski zastupnici.