Premda godinama, pa i stoljećima, jedemo više-manje iste namirnice, trendovi u prehrani često se mijenjaju. Tako su i 80-e godine donijele neke posebnosti, a način prehrane bio je znatno drukčiji nego danas. U Osijeku, kao i cijeloj bivšoj nam državi, puno manje vodilo se računa o zdravoj prehrani, rijetko tko je brojio kalorije, izmišljao jela čudnog naziva s namirnicama iz nekih dalekih krajeva, već se uglavnom jelo ono što je mama kuhala. Kako su ljudi uglavnom radili u tvornicama, i to u nekoliko smjena, rijetko si je tko svakoga dana mogao priuštiti svježi obrok, već onaj skuhan dan prije ili izvađen iz zamrzivača. Zato je nedjelja bila dan kada se itekako kuhalo, a ručak se uglavnom sastojao od juhe, kuhanog mesa s umakom od rajčice ili kopar-sosom, glavnim jelom, zelenom ili kupus-salatom, a obavezan je bio kolač ili torta, i to sa što više kreme ili šlaga, naravno svježe donesenog iz IPK-a.

Na jelovniku se često našlo pečeno pile, i to ne kupljeno u samoposlugama, već pečeno u pećnici, pohane šnicle, kelj s faširkama, špinat na mlijeku, rizi-bizi, tijesto s kupusom, ćufte, pečena prasetina u pravilu s francuskom salatom, kao i francuski krumpir, za koji Francuzi vjerojatno ni dandanas ne znaju.

Kako se u 80-ima pojavila i pizza, koja je mnogima postala omiljeno jelo, domaćice su se trudile napraviti onu nalik na one iz pizzerija, što većini baš i nije polazilo za rukom, pa su pizze uglavnom bile debele i ukrašene isto tako debelo narezanim običnim parizerom. Ono što su klinici najviše voljeli bila je šnita kruha s paštetom, putrom i pekmezom, parizerom i mnogima najomiljenija s masti i crvenom paprikom ili eurokremom.

To se naravno nije jelo u kući, već su mame trčale za djecom po ulici kako bi im u ruke vješto ugurale komad kruha, uglavnom uz opasku da ako ne pojedu, sutra neće smjeti po cijeli dan landrati vani.

Namirnice se uglavnom kupovalo u sezoni, pa su se tako primjerice lubenice, jagode, kukuruz, rajčica jeli u vrijeme kada su prirodno sazrijevali, i to gotovo uvijek na osječkim tržnicama, jer tada je bila rijetkost povrće i voće kupovati u trgovinama.

Poznata je bila i kupnja mesa preko sindikalnih kredita, i to svinjskih polovica, a mnogim domaćicama bilo je najdraže meso koje je prošlo francusku obradu. Trpalo se to meso po zamrzivačima, koji nisu kao danas bili samo mali dio hladnjaka, već poveće škrinje koje su se uglavnom držale u podrumima ili predsobljima.

Često su Osječani, i to gotovo u pravilu 29. 11., išli u kolinje na selo, no znalo se dogoditi da se pokoja svinja zakolje i u gradskim dvorištima. Pa su se tako uz francuski obrađeno meso u zamrzivačima često znali pronaći i kobasice, kulen, krvavica, švargl i slanina. I skupilo se tako mesa da potraje do proljeća, ali ponekad se znalo dogoditi da ga i ne dočeka, i to ne zbog proždrljivosti svojih vlasnika, već učestale redukcije struje koje su mu stalno prijetile.

Uz svinjetinu često se kupovala domaća piletina i jaja, ali i kokoši, bez kojih mnoge domaćice nisu mogle zamisliti nedjeljnu juhu. Jedna od specifičnosti 80-ih godina svakako su bili i sendviči na raznim zabavama, ponajprije rođendanima. Sastojali su se od šnite kruha s parizerom ili salamom, sitno naribanim sirom, odrezanim kolutom jajeta i majonezom, a uz njih se u plastičnim čašama nudio sok, i to sirup koji se miješao s vodom.

Pili su se i gazirani sokovi, i to u staklenim bočicama, među kojima Cockta, Pipi, Nara, Traubisoda i gusti sokovi na koje se nerijetko stavljao šlag i tako pili na slamčicu. Među sokovima koji su se rado pili bili su i oni proizvedeni u Osijeku, primjerice Frio sok u tetrapaku, ali i tadašnjoj djeci najdraža Grenadina, od kojeg su usta i jezik dugo ostajali crveni. Od slastica u brojnim domaćinstvima najdraže su bile razne torte, šnenokle, a djeci se u nedostatku slatkog često znalo jednostavno umutiti žumanjak sa šećerom.

Ono što sam najviše voljela bila je mamina nedjeljna torta s orasima i jabukama, kolač mačje oči s čokoladom i bananama, ali ipak na prvom mjestu bile su tufahije, koje mi je tata kupovao u Bonusu. Mrzila sam tijesto s kupusom, pogotovo uz dodatak rajčice iz tube, špinat s mlijekom, a najdraže jelo bila mi je riža s mlijekom i Čokolešnik.

Kada su sokovi u pitanju, prvi na mom meniju bio je Fla-Vor-Aid, koji se kupovao u vrećicama i miješao s vodom. No najbolje je bilo prah polizati s dlana jer je, kao i od Grenadine, jezik još dugo ostajao obojen!