Kako su Osječani krajem osamdesetih poharali Pečuh i Harkanj: Mađari više nisu stizali proizvoditi dovoljno sira i maslaca
U jednom danu mađarsku granicu kod Miholjca prešlo 50 autobusa!
Vajkrem i trapist vjerojatno su prva asocijacija na šoping u Mađarskoj 80-ih godina prošlog stoljeća. No bio je on puno više od toga, jer Jugoslaveni, prije svega Osječani i Slavonci, krajem 80-ih, doslovno su poharali neke od trgovina u Pečuhu i tržnicu u Harkanju.
Koliki je bio interes za kupnju u ta dva grada, dovoljno govori podatak da su u samo sedam dana 1987. godine granicu s Mađarskom kod Donjeg Miholjca prešle 52 tisuće automobila, a primjerice 1989. istu granicu u samo jednom danu prešlo je čak 50 autobusa.
Razlog je, naravno, bio taj što su prehrambeni proizvodi u Mađarskoj krajem 80-ih, kada su cijene u Hrvatskoj rasle doslovno preko noći, bili znatno jeftiniji, od 50 do čak 70 posto. Ono što su Osječani uz vajkrem i trapist najviše kupovali bili su alkohol, maslac, salame, šećer, ulje, riža, toaletni pribor, tjestenina i mnogi drugi proizvodi, te pri tome stvarali nenormalne gužve u mađarskim trgovinama. Kako je izgledao takozvani jugošoping u Pečuhu, uvjerila se i ekipa Glasa Slavonije u kolovozu 1987.
Kako su tada, uz ostalo, otkrili svojim čitateljima, već u 5 ujutro počele su se stvarati kolone ispred granice, a nakon što su je brojni Osječani konačno prošli, najčešće su pohodili najveću pečušku robnu kuću Konzum. Otkrili su glasovci ondje da je od 14 tisuća kupaca, koliko prosječno kupuje u toj robnoj kući, čak 60 posto Jugoslavena te da joj je promet, od kada su oni počeli kod njih kupovati, utrostručen.
Stoga su zbog novih kupaca na dva mjesta u robnoj kući otvorili mjenjačnice, a i izdavali novine na hrvatskom jeziku sa svim potrebnim informacijama. No nije kupnja Osječana i ostalih stanovnika bivše države povećala promet samo u spomenutoj robnoj kući nego i u, primjerice, Pečuškoj mljekari, koja više nije mogla proizvesti dovoljno mlijeka, maslaca i sira, te je, kako bi zadovoljila apetite susjeda, angažirala i sve ostale mljekare u tamošnjim županijama. Otkrili su Mađari Glasovim novinarima da za vikend znaju prodati i 70 tona sira!
I premda su od jugoslavenskih kupaca imali velike koristi, mađarske trgovkinje otkrile su da im i nisu omiljeni kupci, jer često viču, psuju, nervozni su i nestrpljivi. Zbog velike navale kupaca s naše strane granice Mađari su s vremena na vrijeme uvodili i određene mjere. Tako su primjerice 1987. donijeli odluku da su Jugoslaveni prilikom ulaska u zemlju dužni promijeniti 18 tisuća dinara, za što su dobivali 780 forinti. To se Osječanima, kako su kazali u Glasovoj anketi, nije previše svidjelo, ali i dalje su odlazili, jer im se zbog velike razlike u cijenama i dalje isplatilo.
Za razliku od Pečuha, gdje je najposjećenija bila robna kuća, u Osječanima nešto bližem Harkanju omiljeno mjesto bila je tamošnja tržnica, gdje su, kako su zapisali glasovci, najviše kupovali orahe i limun, ali dobro se prodavao i alkohol, salame i drugi prehrambeni proizvodi. No, kako to obično biva, i svemu dobrom dođe kraj. Tako je bilo i sa šopingiranjem u Mađarskoj, i to 1989. godine.
Kako bi zaštitilo stanovništvo pograničnih mjesta od Jugoslavena, koji su preko granice odvlačili goleme količine namirnica i tako remetili normalnu opskrbljenost, mađarske su vlasti donijele odluku o zabrani izvoza živežnih namirnica i prehrambenih proizvoda s područja cijele zemlje. I, bar kada je o 80-ima riječ, bio je to kraj hladnjaka prepunih trapista i vajkrema.
