Ljetovati na lijepom plavom Jadranu osamdesetih nije bilo jednostavno. Naime, prosječna si osječka obitelj nije mogla baš lako priuštiti sedam dana mora i sunca, pa su najbolje prolazili oni koji su ondje imali prijatelje ili rodbinu, jer u to vrijeme vikendice na moru nisu bile masovna pojava, najčešće su ih posjedovali oni na upravljačkim položajima ili sretni nasljednici.

“Stojadinom” ili vlakom

Osamdesetih je Glas Slavonije redovito provodio ankete među građanima i, premda je velika većina kukala kako im more nikada nije bilo dalje i kako je svake godine sve skuplje, na kraju su svi nekako završili na toliko željenoj morskoj obali.

Na more se uglavnom putovalo vlakom, jer je to bila najjeftinija solucija, a za avionski se prijevoz malo tko odlučivao s obzirom na to da je, primjerice, povratna karta do Splita avionom bila pet puta skuplja od povratne karte za vlak. Zlatna je sredina bilo putovanje automobilom, a na prvom je mjestu bio “stojadin” bez klime, koliko god se to danas činilo nestvarnim.

Zbog visokih cijena uglavnom se putovalo u kampove i jeftiniji privatni smještaj, a kako se i za to potrošilo previše dinara, hrana se nosila od kuće, i to u prijenosnim hladnjacima, koji su u pravilu sadržavali paštete, hrenovke, parizer, slaninu, ali i kuhana pa zamrznuta jela poput punjene paprike.

Za to da bi i radnici stigli na more, uglavnom su se bile pobrinule osječke tvrtke, jer ih je većina ondje imala odmarališta, u koja se, uglavnom u smjenama od desetak dana, odlazilo od lipnja do kraja kolovoza. Tako su, primjerice, na more po “radničkim” cijenama mogli radnici Slobode, Svilane, IPK-a i brojnih drugih osječkih tvornica. Uredno su radnici za ljetovanje dobivali i regres, famozni K15.

Ipak, većini je tada bilo najvažnije da djeci može osigurati odlazak na more. To je uglavnom bilo ostvarivo i cjenovno prihvatljivo, a ljetovanja su za mališane organizirali Društvo Naša djeca, Crveni križ i Ferijalni savez. S njima su djeca i mladi, primjerice, mogli otputovati u Omišalj, Split, Zadar, Trpanj i druga mjesta na obali. Uz ostalo, nudili su im ondje solidan smještaj uz organizaciju raznih aktivnosti primjerenih dječjoj dobi.

I da, osamdesetih je bilo posve normalno da djeca bez roditelja ili bliže rodbine odlaze na ljetovanje!

Kada bi se konačno stiglo do mora, uglavnom je to bio odmor koji je nudio čisto more i sunce, koje je ipak manje pržilo nego danas. Organiziranja raznih ludih zabava na moru i izvan njega nije bilo. No nudile su se vožnje barkama, na plaže su slijetali galebovi i “galebovi”, na svim je hotelskim terasama svirala glazba za ples. I ljudi su se družili, jedni s drugima, jer nije bilo mobitela, laptopa i društvenih mreža.

Slali smo razglednice

Ako ste željeli da vaši prijatelji i rodbina doznaju gdje ste i kako vam je, morali ste poštom poslati razglednicu, koja je često stizala nakon vašeg povratka, a isto je bilo i s fotografijama, nastalim isključivo analognim fotoaparatima, koje su se morale razvijati po povratku kući, a onima za koje ste željeli da ih vide, morali ste ih pokazati uživo.

Moje je najdraže ljetovanje osamdesetih bilo ono u Splitu, ljeto prije polaska u osnovnu školu. Uspjela sam ondje provesti puna dva mjeseca. Roditelji su me prvo poslali s Društvom Naša djeca, i ne znam zašto, ali u tih deset dana bilo mi je najdraže kada su nam na plažu donosili tacne na kojima s bile šnite kruha namazane paštetom ili putrom i pekmezom. Od Društva me preuzela moja baka Dragica, a posljednih je deset dana stigla i mama. Bilo je to ljeto u kojem sam se zaljubila u Peristil, Bačvice i Grgura Ninskog, ali i uživo uživala u Splitskom festivalu na Prokurativama.