Priča o najslavnijim danima osječke Kopike: Znalo se gdje koja klapa širi ručnike
Kopika je bila više od kupališta - mjesto druženja za sve generacije
Premda je izgrađeno nekoliko godina prije, najpoznatije je osječko kupalište Copacabana najveću popularnost dobilo nakon izgradnje pješačkog mosta (1980). Jedan od razloga zasigurno je bio i taj što je stanovnicima središta Osijeka uvelike skraćen put do Kopike.
Jabuka s tornja
Od tada pa sve do početka Domovinskog rata to je kupalište bilo omiljeno okupljalište i starih i mladih Osječana, pa stoga i ne čudi podatak da ga je vikendima polovinom ljeta znalo posjetiti i danas gotovo nevjerojatnih 30 tisuća posjetitelja.
Kopika se, ovisno o vremenskim prilikama, u pravilu otvarala početkom lipnja, ulaz je bio besplatan, premda se, kako je to zapisano u Glasu Slavonije, gotovo svake godine uoči kupališne sezone raspravljalo o njegovu radu, odnosno financiranje Copacabane prebacivalo se s jednog subjekta na drugi, ali nekoliko je puta u pitanje bio doveden i rad tog rekreacijskog centra.
No u 80-ima to se nije dogodilo i premda se na početku svake sezone kukalo kako nema novih ulaganja i novih sadržaja, već se samo održava goli život Kopike, iz današnje je perspektive imala i više nego dovoljno za kvalitetan boravak na otvorenom.
Uz ostalo, a kako je zabilježio Glas Slavonije, svake se sezone radio remont filternice, bazeni su krpani, trava se redovito kosila, sportski tereni održavani čistim, a nogoperi bili friško obojeni. U funkciju su dovedeni sanitarni čvorovi i tuševi, pripremeljeno je 100-tinjak suncobrana za iznajmljivanje, a osigurani su i kolutovi za presvlačenje. Kopika je imala i ambulantu s dežurnim liječnikom, a 1988. godine dobila je i 30 novih klupa koje je izradio OLT i bile su raspoređene uz obalu Drave, na sunčalištu te uz bazene kako bi se starijima i djeci boravak učinio ugodnijim.
Za to da bi sve prošlo u redu brinulo se 20-ak studenata, ali i tada svima i više nego dobro poznati Željko Čulik Jabuka. Bio je domar osječke Kopike i danonoćno je pazio na sve.
Kako je u jednom razgovoru za Glas kazao Jabuka, najzahtjevniji mu je bio vikend, kada je na Kopiku znalo doći i do 30 tisuća posjetitelja, a njezin je kapacitet bio oko 7 tisuća ljudi, pa se bojao da se ne dogodi kakva nesreća. No nije ih bilo i još je sve bilo i čisto i uredno. Dvije su čistačice stalno čistile zahode, 50 košara za otpatke stalno se praznilo, izgubljena su se djeca pozivala preko razglasa, a džepare vijalo zajedno s policijom.
Osim što je s, kako smo ga tada nazivali, kontrolnog tornja Jabuka pozivao izgubljenu djecu, služio mu je za razne obavijesti kupačima, među kojima je često bilo i upozorenje da je skakanje u bazene zabranjeno, a u međuvremenu se puštala glazba s radija.
Imala je Kopika i bogatu gastronomsku ponudu u kojoj je prednjačio restoran Kopika, ispred kojeg se pekao roštilj. Sladoled se prodavao na 15 mjesta, a bilo je i kućica za prodaju sitnih potrepština, koje su se iznajmljivale besplatno.
Kako je 1986. godine objavljeno u Glasu Slavonije, cijene su se u odnosu prema prijašnjoj godini udvostručile, ali to kupače nije spriječilo da kupuju mekike (čitaj langošice), ćevapčiće, hamburgere, hot dogove, sendviče, ražnjiće i miješano meso iz ponude.
Uz to, Kopika je imala i sokomat koji je proizvodio dvije tisuće sokova dnevno, a sva su se pića u kioscima prodavala u plastičnim čašama kako ne bi bilo ozljeda od razbijenih boca.
Na ćevape i sok
Mene je na Kopiku vodio tata, koji se nikada nije kupao u bazenima, nego samo u Dravi, pa sam tu naviku i ja zadržala sve do danas. Ipak, od svega sam najviše voljela kada me vodio u restoran na sok i ćevape. Ipak, stići do tamo nije bilo nimalo lako. Prvo, tata mi nije dao da u restoran idem samo u kupaćem, pa sam se morala odjenutu; drugo, do restorana je trebalo proći cijelu Kopiku jer mi smo imali ručnik na drugom kraju, a on je svakih nekoliko metara zastajao popričati sa znancima, tako da sam se bojala kako ću uz ćevape dobiti i sunčanicu gratis.
Kopika je bila puno više od kupališta, malo tko ju od Osječana nije volio. Bila je mjesto druženja, i kao što se tada znalo tko gdje stoji na Korzu, tako se ovdje znalo tko gdje ima postavljen ručnik i gdje se koja osječka klapa može naći.