Ilustracija
Kemija voditeljskog para
Ima li kemije između Valentine Miletić i Marka Šapita? Bome, zasad i nema previše
Rokovi predaje teksta nikada ne idu na ruku onom tko kolumnu piše. Nije ovo šuplje opravdanje, nego je jednostavno tako. Svjetsko prvenstvo u nogometu čini da situacija s rokovima bude još nepodnošljivija za onog tko piše, jer dok tekst stigne čitatelju, mali milijun stvari će se odavno dogoditi a da nije imalo kad i kako stati u tekst. A kad je na snazi i vremenska razlika, kad su termini utakmica neljudski i za tanane naše organizme pogubni, e onda je sreće još i manje. Zato kolumnist ima potrebu u startu se ispričati. Ma ima i potrebu vjerovati u svoje čitatelje, jer nije jednom da su imali razumijevanja baš za sve.
ELEM, Svjetsko prvenstvo... Premalo je toga prošlo, vremena ponajprije, da bi se sudilo ozbiljno o “Americani”, o Valentini Miletić i Marku Šapitu prije svega, o Vatrenima, a onda i o svim tim nogometnim stručnjacima što pohode studio na Prisavlju. Miletić je poziv zaslužila. Sve te silne emisije o HNL-u što ih je radila na Areni pokazale su da zna štošta o nogometu kao takvom, da zna razgovarati s ljudima, a bome i stranim jezicima sasvim pristojno barata. Angažirati je nije bilo glupo, dapače. No nije lako nikada nikom ući u široke gaće, štono bi se reklo. Vidi se tu respekta prema velikome HRT-u, vidi se mrvu respekta prema ogromnom zadatku, vidi se da se Valentina razmahala još u punoj mjeri nije. Hoće li, vidjet ćemo.
A KADA se već išlo sljubiti zvijezdu Arene sa zvijezdom HRT-a zvanom Šapit, ajde da malo povučemo paralelu s filmovima, recimo, s glumačkim parovima koji na svojim plećima nose cijele filmove. Nose ih ako ima kemije. Film kritičari lošim ocjene ako kemije nema. Ima li kemije između Valentine i Marka? Bome zasad i nema previše. Možda je dio razloga za to u kostimografima, koji nju čine čednom u pomalo zastarjelim kreacijama, a na njemu vježbaju sve nijanse one oker, ili krem, ili drap boje. A, opet, kako će kemije i biti kraj svih tih komentatora, krajnje serioznog društva što vazda vrti iste fraze, fraza bez kojih se, misle oni, nogomet objasniti i ne može. Može, dakako, ali nek je kičasto i šuplje.
I kad kolumnist sumira ono malo nogometa što ga je mogao priuštiti da u ovu kolumnu uđe, ostade mu Bosna i Hercegovina i junački njezin bod što ga osvoji protiv Kanade. Bome, za “Americane” se veselilo bodu svojski. Je li veselje mrvu izrežirano, forsirano iz tko zna kojih političkih razloga, onako kako se tu i tamo piše? Ili je u autora “Americane” samo opravdan razlog da se vesele svakoj utakmici u ranijem terminu koja u sebi krije povod da zdrava emocija iziđe iz nas. Štogod bilo, neka je, jer lijepo se nekako plete priča o našim susjedima i njihovu nastupu.
ONO bez čega bi se zato komotno dalo, jest čelni čovjek FIFA-e, onaj iritantni Infantino. O kakvom se materijalu ljudskom radi, sasvim lijepo je pokazala ona presica kada se na tlu američkom usudio govoriti loše o NBA košarci. Nema pameti u onog tko kaže da je finale NBA lige ništa, jer ga gleda oko 20 milijuna ljudi, naspram nogometa, koji gleda šest milijardi ljudi. Isti ga čas poslati tamo gdje je Curacao bilo bi i lijepo i pravedno.
NEGO, ima li života mimo nogometa? Jedva nešto. Nije da političari još uvijek ne rade svoje, nije ni da je nestalo, recimo, vremenske prognoze, no da je godišnji kod nekih ove godine poprilično uranio, zna svatko kome se dogodilo da isti film gleda bilo da je na Drugom bilo da je na Trećem. E da, film “Navijačice”. Društvene mreže opjevale su ga posve, jer nije svaki dan da isti film stavi HRT na dva svoja programa gotovo u isto vrijeme. S druge pak strane, ima nešto i do nas koji gledamo. Tako je, primjerice, serija “So long, Marianne” kraj većine nas prošla da se ni sjetili nismo uložiti truda. A trebalo je, kažu oni koji su gledali. Emotivno, senzualno, inteligentno, kreativno, pa još poprilično autentično. Tako se priča, taman da se poželi neka repriza što prije.
